Dati dio sebe...

     Još jedno ljeto u nizu piše svojim bojama po mojoj duši.Ni jedno ne prođe ne zapaženo, uvijek ostavi pokoji trag duboko usađen u meni.
     No ovo, tek rođeno nije ni nalik ljetima koja pamtim.Ona prva klupa u parku više nema svoje vjerne posjetitelje, stara lipa sama dočekuje jutra opijena vlastim mirisom.Livade su puste, krijesnica je sve manje.Gdje mladost ljubi, pitam se?Gdje se sada ljubav pretače ako su ovi putevi zaboravljeni?

     Daj mi "olovku" i obojit ću svijet.Ništa lakše od pisanja.

     Dašak vjetra probudio me ranom zorom.Još su travke spavale okupane jutarnjom rosom, a ptičice su se veselile novom svitanju.Volim jutra, ali ih uvijek prespavam.No, ona morska ne preskačem.Navijem sat i mrgodim se, ali ustanem.Morska jutra su posebna.Prošetam tada rivom dok je more mirno kao ulje, dok svi mirisi još caruju nepomješani sa životom stanovnika.I tada s vjetom dođe i ljubav, iznenada...
     Ja volim posebno.Volim onako kako nitko ne voli...Svakom niti svojih osjećaja oživim poseban mali svijet, svijet ljubavi.Tu caruje duga, potok, oblaci, lastavice, caruje sunce koje je uvijek u zenitu, ma u mojoj ljubavi uvijek caruje proljeće i more!

...jutra boje mora, okusa čokolade, mirisa mlijeka.Najviše volim kada se budim s osmjehom, jer sve to podjeća na djetinjstvo.Gdje sam to pogriješilia pa sam odrasla?
:-)

     Zadnja suza ishlapila je klizeći licem onda kada sam bila sretna.Sretna i naslonjena na tvoje rame, dok su otkucaji tvog srca još uvijek davali ritam mom životu.
     Svatko je otišao tražiti sreću na svoju stranu.Od tada nema suza, niti zbog tuge, niti zbog sreće.Još uvijek se nije dogodio tren koji bi bio toliko poseban da bi izmamio suzu...izdajnicu, radosnicu.

    Velegrad je živjeo svojim uobičajenim ritmom.Ništa novo, ništa staro u napučenim ulicama.Susret s dragim očima probudio je sjećanja koja su već bila zaboravljena.Odjednom samo pogled ta oka dva vrati me u davno ljeto u kojem smo pojeli brdo kifli od starog pekara, popili puno kole i vina, slušali stari dobri rock u parku sela malog.Ništa se nije promjenilo, samo je neka tužna sjena nadvila taj poznati lik.
     U povratku padala je kiša.Prati me na svim putovanjima i kao da čita moje misli tako kapi spušta na prozore.Isti taj dan netko je odlazio tužan prema moru, uzburkanih misli i osjećaja.Na drugoj stani ja sam putovala u svoju ravnicu.Netko je ostao u velegradu još jedan dan razmišljajući o susretu s nepoznatim ženskim likom koji je lijepo pisao mjesecima.
     Dugo u noć stizale su poruke sa neke druge strane svijeta, "razgovor "je tekao mirno i imao određeni šarm srednjih godina.
     Stvarno se ništa nije promjenilo, osim mene...

     Toplina oko srca dogodi se tako nenadano.Najtopiji tren je bio onaj kada sam u rodilištu odmotala mali smotuljak i prvi puta ugledala mog sina.Svaki mali prstić, a ručice su hitro krenule ka okicama i protrljale ih.To je ona vrsta posebne topine koja te drži uvijek i pamtiš ju do karaja života.
     Godinama je sve išlo utabanim stazama.Onako šablonski: buđenje, radni dan, obaveze, majčinstvo koje je u meni uvijek budilo tu posebnu vrstu topline.Uvijek sam se pitala da li će zauvijek ostati tako, da nikada više moje srce neće ustreptati ponovo, ali na onaj dragi način, ponovo ustreptati za ljubav.
     Zatim se zemlja zaljuljala...Slova na ekranu su zračila neopisivom toplinom.Zatim pogled dva tamna oka koji je znao probuditi cijeli svemir, pokrenutu lavinu, lavinu osjećaja koji su godinama spavali.
     I onda nakon svega se vratiš u stvarnost, toplinu pospremaš u ladice sjećanja i živiš, živiš dan za danom u nadi da će te tamne oči jednog dana postai dio...stvarosti.
     Priznajem, stvarno sam optimist :))

     Jutro se stidljivo budilo na obzorju.Kišne kapi tiho su kuckale na prozor autobusa uspavljujući snene putnike.Sve osim jednog.
     Bila sam budna.Prolazeći kroz grad zamalo sam u polutami vidjela tvoje uspavano lice sa dječjim osmjehom.Da, spavao si mirno u svom toplom krevetu, jer si znao da te čuvam, kao i uvijek.
     Kilometri su prolazili , odvozeći me sve dalje od tebe, ali ne brini još uvijek si tu, u srcu.U velikom nepoznatom gradu ponovo sam te srela.Sjedio si bezbrižno na obali Dunava i promatrao svijet.Mali brončani princ, baš nalik na tebe...

     Odem u trgovinu sa sinkom vrlim u potrazi za nekim zgodnim rođendanskim poklnom.Joj, a to moje oko nemirno uvijek spazi nešto drugo i tako smo se vratili kući sa crvenim e-skuterom :))Stegnuli sve šarafe i jurili po ulici, čak 20 na h.O, brzine teške :)
     I sada smo ga parkirali na sigurno mjesto i punimo akumulator u nadi da će sutra osvanuti sunčan dan.Hm..samo kaže, domet punog akumulatora 20 km.Dakle u goste nosimo i punjać :)

Njegov dio:
Ovako si mi pisala .....
     "No isto tako, ja sam neobična žena, žena koja se ne boji novih izazova, ja sam ona koja je uvijek spremna početi iz početka da bi stvorila svoju vlastitu bajku sa najdražim likovima..."
p.s.Često i duboko razmišljam o tebi, o tvojim očima u kojima se krije sve. Volim te.
Da, volim te...
Njen jutarnji odgovor:
Možda večini ljudi sada više nije jutro.U stvari odavno već nije jutro.Ali meni je, oduvjek mi je jutro u ovo vrijeme.U djetinjstvu sam se budila oko pola 10 i kada god imam mogućnost spavati , moj sat, navijen od davnina na to vrijeme, zvoni samo tada...
I onda skuham kavicu,bez imalo grižnje savijesti i upalim moje računalo, prošetam dragim stranicama, posjetim drage ljude, popričam malo virtualno sa mojim najdražim virtualnim bratom.I kada vidim da su svi moji najdraži ljudi dobro, onda je i meni dobar dan.
A jutros me na ekranu dočekaju slova Volim te...slova iz daleka, slova sa nepoznate adrese :)Slova nepoznatog-poznatog čovjeka.I osmjeh još djelomićno pospan razvuče se licem...
I nema tog izazova koji ove male dvije ruke nisu u stanju staviti na pravo mjesto, niti stvari koje se boje.Možda je srce malo, već napuklo od bola sa ove šarenje lopte, koja se zove Zemlja, ali spremo za novi izaziv koji se zove život pun pastelnih boja.Ne, ne griješim, sasvim sam sigurna u sebe....

      Zaploviš riječima u život nepoznatog čovjeka ,a u odgovoru dobijaš svoje zrcalo. Nastaviš samo pisati.Krene to  tako kao u nekom začaranom krugu, otkrivaš nepoznati svijet i uživaš u svakoj iskrenoj riječi.Raduješ se ljubavi koju taj netko nosi u sebi i nesebično poklanja svom voljenom biću.
     Možda je netko davno željeo da imam virtualnog brata blizanca koji će mi tako jednostavno nadoknaditi sve ono što sam željela imati u vlastitom bratu :)Raduješ se svim događajima njegovih rođaka, i jednostavno vidiš toliko poznatih detalja iz vlastitog života.
     Tko zna...valjda je tako moralo biti. :))

     Kada kreneš na poćinak pokrij se toplim vjetrom s juga koji nježno dotiće vrhove valova i donosi miris soli s dalekih morskih širina.Cvrčci neka ti pjevaju uspavanku satkanu od žamora ljudi koji pričaju prolazeći ulicama, a svaki njihov korak neka bude bliže snu.Možda nečeš ni znati da nisi više sam  u ovom trenu dok tužnom okom promatraš taj novi uzbudljivi svijet.Znat ćeš sve kada pročitaš sve ono što sam ti već odavno napisala.
    

     Lijepa naša Iskrica i njeni klubovi, naravno usput moram spomenuti i profile.Kao, puno njih se nada da će započeti ...tralalala vezu, a kada ih kulturno pozoveš, bilo muške bilo ženske u postojeći živi klub svi bježe glavom bez obzira.
     Zašto?????????Mi Slavonci imao tako dobar klub koji okuplja ljude in live, veselimo se, plešemo, izlazimo, idemo na izlete, družimo se, kuhamo, slavimo rođendane, putujemo.
     I kada se dopisujem s nekim iz ovog mog kraja i pozovem na druženje u klub svi nestanu kao da sam ih bocnula iglom u guzu.Mislim ljudi, jel mi grizemo, smdimo ili odudaramo od večine koji vole biti skriveni iza monitora i radije samuju?!?!?
     Neki kao nemaju vremena, a vidim da non stop vise na netu.Kako god, u ponedjeljak se mi vozimo lijepo u aviončeku, panoramski let iznad Slavonije, Kopačkog rita, a sramežljivi neka tipkaju i dalje na Iskrici..By, by :))))

     Možda sam znatiželjna, no ako uzmeš u obzir da sam u prošlom životu sasvim provjereno bila mačka u dobro stojećoj obitelj, a prije toga vještica koju su uporno pokušavali spaliti na lomaći, a znatno prije toga egipatska kraljica Nefetete, mislim da ti je moja radoznalost jasna....
     No čitanje između redaka uveliko mi pomaže da ublažim svoju radoznalost, stoga puštam mašti na volju i zamišljam te baš onako kako meni odgovara.
     Ruke su ti od oblaka, meke i nježne, usne kao izvorska voda koja gasi žeđ umornom putniku kroz vrijeme, oči kao more u Istambulu, svijetlo plave, a tijelo kao velika zelena livada na kojoj se rado odmaram kada se umorim od šetanji ovim životom.Ramena su ti čvrsta poput slavonskog hrasta, svako veče naslonim na to rame glavu i utonem u slatke snove.Ti mi do jutra pružaš zaštitu i sigurnost i čuvaš me od svega lošeg što donosi novi dan....

     Kada ti netko pošalje virtualni buker poljskog cvijeće, tek tako, da te iznenadi, baš u trenu kada ti i posljednja lađa tone...A da ni ne zna kako se suze nevidljive danima kotrljaju licem, tek samo naslućuje da nešto nije u redu.
I u tren dan ipak iz crno sive boje pređe u malo svijetliju...