Dati dio sebe...

    Ranim jutrom mladi, budući tatica vodio je svoju trudnu ženicu u laboratorij na vađenje krvi.I ništa tu nebi bilo čudno , sve dok...
     Prozvali su trudnicu, mladi mužić je ušao s njom u prostoriju, odjednom se začulo komešanje,tupi udarac o pod. Nakon minute hodnikom je projurila cijela ekipa s hitne..Naravno ljudi koji su čekali svoj red u hodniku su pomislili: Oh, jadna ženica sigurno joj je slabo...
     No tada...su se otvorila vrata, ekipa s hitne pridržavala je blijedog, mladog gospodina od nekih stotinjak kilograma, a trudnica je  sasvim rumena u licu išla iza svih njih:)))))))))
    Stoga mladi tatice neka dobro razmisle da li će suprugu čekati u hodniku ili praviti pomutnju u  DZ u jutarnjim satima :)

     Kad ranim jutrom budim se i otvaram oči, više ni jedan lik ne postoji u mislima mojim.Sve je blijedo, plako nestaju boje i glasovi, sva sjećanja koja su me istovremeno boljela, ali i držala na životu....
     I dogodi se dan, kao ovaj, tmutan, bezličan bez radosti i veselja.Tek ga živim onako, da prođe.A u nedostatku ljubavi ni ne živim, postajem stvar.Kapi kiše polako ispiru sjećanja i ostavljaju samo praznu plohu u mojim mislima...
    

     Ajd sad mi recite gdje je tu logika.
     U maldosti jurimo za komadima, muški za curama, a mi za dečecima.Nađemo pravog komada i odmah se nacrtamo pred oltarom.Zatim par godina "uživamo" u mraku, pa onda jurimo u potrazi za koje kakvim odvjetnicima koji bi trebali upriličiti "pristojnu" rastavi tog istog braka.Pokušavamo na sve moguće načine srediti dotičnog ili dotičnu, opljačkati ju/ga na najbolji mogući način.
     No dobro, u cijeloj toj priči, svatko prođe kako prođe.Presretni što smo ponovo slobodni, ojačamio krilca na suncu, popravimo malo perje i opet u potragu za nekim komadom, čitaj plijenom...
      Stvarno, nema logike?!?!

     Neki dan je iz sela mojeg malog krenuo ubrzani vlak prema pubertetu.Glavni putnik je moj sinak, a ja sam nekakav vlakovođa koji prvi put vozi ovakvu relaciju.Stoga molim sve putnike neka se pripreme na sve moguće, skakanje, pjevanje, vrištanje, buđenje, traženje nemogućeg, pokušaje laganja, bježanja iz škole.
     Oh help me....tek smo krenuli, a ja već sanjam zadnju stanicu koja se zove adolescencija...Čini mi se kao da sam u Hogwarts expresu koji je krenuo sa perona 9 i 3/4, ili kao u Orient-expresu :)))

     Možda me jednom probudi tvoj šapat.Tko zna gdje si skriven u kojoj travki ove livade kojom kročim.I miris tvoj opojan tu se skriva, znam.Sva ova svježina ne može postojati tek tako....A onda lagani povjetarac kosu mi zamrsi...i znam...to ga ti šalješ da me tješi u danima tužnim, usamljenim.
     A onda dođe veče i krijesnice osvjetle livadu.Kao milion zvijezda u vlastitom svemiru mame da potrčimo mokrom travom.Daj, izađi već jednom....nemoj da propustimo još jedno proljeće puno romantike.

     Već par dana čekam da me gazdarica jednog kluba ovdje na Iskrici pusti.I tako čekam ja, čekam....Ili smrdim ili... ne znam što, ali ne pušta me?!?!A ni na pvt ništa ne napiše...Stvarno mi nije jasno, ali morala sam to s vama podijeliti...

     Slušam Falca.Tko zna sjećate li ga se još.Uglavnom Austrijski pjevač koji je poginuo.Meni izuzetno drag i baš danas pustim njegovu Jeanny...I sve me sjeti...ne, ne na njega.
     Sve me sjeti opet na Tebe, a taj Falcov vrisak kao da je moj......oh, do kada takoooooooooooooooooooooooooooooooo...:(((

     Mislim si ja tako ovh dana tko je ovdje lud?!?!Ulogiraš se na Iskricu prepun/a nade, hajde možda se i dogodi tko zna koje svjetsko čudo, ispuniš profil kako nabolje znaš i umiješ, naravno ful iskreno (čitaj naivno) i čekaš, čekaš ......princa koji nosi konja, jer prinčeva na konjima više nema.
     I onda ja pametna, jer s ovog nicka stalno pišem , rekoh, ajd da si ja fino otvorim novi nick, možda se tkogod za*...buni.I mož mislit, nitko ne voli žene koje žele još djece, koje žele normalan i miran život, one koje bi živjele za obitelj...
     U par mjeseci javilo mi se par likova i kada su fino između poruka otkrili da ja točno znam što želim od života, pobjegli glavom bez obzira :)))
     E majko, što me ne rodi kao plavušu!

     Promatrajući kako mi zrnca pijeska klize između prstiju, postala sam svijesna prolaznosti vremena.Koliki vijek trajanja ima taj pješčani sat mog života?
     Puštajući sva sitna zrnca koja su nepovtratno klizila upitala sam se da li sam mogla stisnuti čvrsto ruku u onom trenu kada smo se rastajali i zaustaviti te da mi ne klizneš tako lako i nestaneš zauvijek?
     Ili je sve već bilo negdje davno zapisano da baš tako mora biti...Okrećem pješčani sat i neka polako "otkucava" novu epohu prozvanu tko zna kojim imenom.A sve tragove u pijesku vali su davno pobrisali kao da nas nikada i nije bilo.Ostalo je sve duboko otisnuto samo u mom sjećanju i srcu.

     Trtaži se netko tko tamnu noć sunčanim zrakama boja, tko ritam mog nemirnog srca ubrzava tek pogledom jednim.Netko tko  zimske noći ljetnom vrućinom pali, a slavonska polja šumom morskoh valova mjenja.Tražim li previše? :)

     Nema ljepšeg osjećaja kada s toplim i iskrenim riječima prijatelju pokažeš put, jer vidiš da je zalutao tražeći sreću.A sreća je bila uvijek uz njega samo ju nije vidjeo od sivila svakodnevice.
     Ponosna sam jer se još jedan zalutali zeko vratio u svoje gnijezdo kamo i pripada.I nadam se da će od danas tamo ostati zauvijek :))
     Sretno prijatelju moj!Od srca...

     Živjeti život poput sljepca širom otvorenih očiju, a ne vidjeti ništa.Živjeti život poput nekog tko nema osjećaje.Doticati toplinu, a ništa ne osjećati.Vidjeti ljubav, a ne voljeti.
     Stale su kazaljke sata...I od tada ni jedna još krug ne napravi...Niti se led otopio, niti je dobro poznati ritam koraka prestao odzvanjati u mojim mislima.

     I kada jednog dana na humak moj posadi netko cvijeće, hoće li i tamo cvjetati samo za Tebe?

     Kako je granulo prvo sunce živnule i sve terase.Petak popodne idealno vrijeme za popodnevnu kavicu na suncu koje ugodno grije leđa.Jedva sam dočekala da mi prijateljica pošalje sms, dograbila sam traper jaknu, torbu i izletjela iz kuće.Brbljale smo neobavezno promatrajući prolaznike.Ništa novo, ali ipak slatko nakon dužeg vremena vidjeti ljude u šetnji, malu dječicu kako bezbrižno trčakaraju.Kada smo pretrese sve raspoložive sadržaje razišle smo se i krenule svaka svojoj kući.Ništa mi nije bilo sumnjivo sve dok......
      Par metara prije kuće sjevne mi kroz misli da su moji nekud trebali ići, da mi je ključ ostao u jakni koju sam jutros nosila na posao jer je bilo hladno....Psmtr..promrsim, pa šta ću sada?!?!
     S prvog kata prkosno su mi se smješkala otvorena balkonsaka vrata.Oh..gle izazova...Ok, uzela sam u obzir svoje godine i svoju narav koja se ne miri sa takvim preprekama.Na ulici je bilo sve moguće raspoloživo stanovništvo koje kao da je odjednom pronašlo razlog biti vani.Sva sreća da su ljeste bile nekim slučajem u dvorištu, zasukala sam rukave i navalila na posao.Nakon par minuta svi prisutni su vidjeli samo moju guzu u trapericama kako se prebacuje preko balkona, a na kraju popratio me i buran pljesak svih prisutnih.
     Tako da znate, ako sutra u kakvim dnevnim novinama na naslovnici osvane kakva guza u uskim trapericama, to je MOJA :)))

     U proljetno prohladno veče misli mi probudio miris netom procvjetale kajsije.U daljini se čulo ritmično zvono sa obližnjeg zvonika.Sve nekako romantično i svježe...
     Samo vjetar me podsjeti da Tebe nema.Izlazeći s posla poželjela sam da me dočekaš i samo dodatkleš ruku kao uvijek kada smo se viđali.I onaj pogled i osmjeh...Nema jezera koje je bistrije od tog oka, niti ljeta koje je toplije od tog osmjeha.
     Samo mirno i ponosno nastavih dalje.Sretna ,jer si bio dio mog malog života.