Dati dio sebe...

     Eh, tako je to kada odgajaš malog genijalca :)
     Cijelu noć sam se vrtila i okretala na sve moguće strane.Nikako mi ništa nije odgovaralo i stalno me nešta žuljalo.K jarcu i krevet, pomislih.Pa šta mu noćas bi da žulja na sve strane...
     Ujutro sam se probudila kao da me netko mlatio cijelu noć.Ljuta i neispavana odlučih pogledati šta se to odjednom zbiva sa mojim krevetom.Maknula sam pokrivač, a na plahti me veselo dočeka nekoliko šarafa?!?!I tada mi sine kroz mozak....Moje dijete, mali "ludi" naučnik pronašao je za shodno da je mamim krevet idealno mjesto za nove svemirske pokuse.Rastavljao, sastavljao i zagubio nekoliko šarafa.
     I tako sam ja hoću-neću postala princeza na šarafu :))

     I ne budim te više ni s prvim proljetnim jutrima.Samo pokupim rosu da svijež ostaneš uvijek tu u mom sjećanju.A onda hrabro svaki dan dočekam novo sunce i krenem....za sada još u nepoznato.
     Prošećem livadom života i puštam sve ljude da pogledom me dotaknu.Samo blagim naklonom glave sve ih pozdravim i idem ravno.Kamo?Ah...tko zna.
     Negdje na početku velike zelene šume ima jedan puteljak, širok i svijetao.Rado ću ove godine kročiti tom stazom, jer tko zna...Možda je baš tamo ono što tražim :)

     Stvarno nije lako živjeti u malom mjestu.Znala sam to odavno, ali danas sam opet imala bliski susret sa ljudima koji neke stvari nikako ne mogu složiti u svojim radoznalim glavama.
     Prvi lijepi, sunčani dani izvukli su na ulice ljude.Velika promjena nakon dugih i tmurnih dana u kojima su ulice bile prazne.I tako, prolazim sa osmjehom kroz selo moje malo.Ljudi me čudno gledaju...pitam se zašto?Da li nešto nije ok na meni?Pogledam se...ipak, sve je kako treba.Uđem u trgovimu, naravno s osmjehom, ponovo isti pogledi?!?!
     Na blagajni me vlasnica trgovine upita:"Da li si dobro?"
"Naravno, nikad bolje."-odgovorih kratko i opet uz osmjeh.
"Pa zar si sretna nakon svega, kako ti uspjeva?"-nastavi ona...
Samo sam ju pogledala i upitala."Da li je sreća zabranjena ili je predodređena samo nekim ljudima?
Da stanem u red pa da kupim 10 dkg sreće, da me ne gledaju tako čudno....Mislim svašta?!I od danas dobro pazite kako se ponašate, da vaša sreća ne ubode u oči neke ljude.Živjelo selo moje malo :))))

...da ti poželim dobro jutro.Na dlanu ti donosim novi dan.Pun dodira, radosti i snova.Zaviri na tren u vječnost i pronađi smisao života.Ipak je ovo naše postojanje s nekim razlogom.Možda je moj razlog još negdje skriven u travi koja će ovog proljeća krasiti mnoge vrtove u kojima će se bezbrižno igrati djeca, ili u zraci sunca koja te ovog trena dodiruje po licu kroz veliki prozor.Možda je skrivena u mnoštvu morskih kapljuca, koje će kliziti po tijelima radosnih kupaća.Uglavnom, postojim i drago mi je što je tako.Zbog onog osmjeha!

     Ima nekih riječi koje ostanu urezane u misli.I slikovno, ako su pročitane, ostaju u sjećanju jednostavno zauvijek pohranjene.Točno znamo gdje je bio zarez, kako je rečenica započela i kako se završila.
     U mojim mislima odzvanja i zvuk iako ga nije bilo, i vidim lik iako nije bio prisutan.Jednostavno sam oživjela napisane riječi i stvorila virtualnu sliku...Tvoju sliku...
     A tada si samo jednostavno rekao..."Ne želim ti reči zbogom"...I bilo je sve rečeno na tako jednostavan način.
     No svatko u svom malom svijetu pokušava skinuti zvijezdu repaticu, obojati nebo pastelnim bojama.Zavarati noć da postane dan,a zimu da se jutrom probudi u ljetu.I mislimo da nam ide, sve dok svatko ne legne sam u svoj krevet i pusti misli jedno prema drugom.I tada je sve jasno, tako blizu, a tako daleko....I boje se pretvore u sivilo.I tako dan za danom...

     Niti je sjaj od sreće, niti od veselja.Tek mala suza u kutu se skrila.Imala je svoj razlog, svoju svrhu postojanja,samo licem je kiznula tiho.Da nitko ne čuje, da nitko ne vidi, tek da moje srce osjeti:svu ljubav, pa svu bol, sve one boje, a na kraju sivilo svakog dana...A sunce na nebu plavom nema više onaj sjaj kao onda kada je bila zima, a grijalo je s neba.Il´ možda iz srca...tko bi sada znao...

     Nisam dobila cvijet, niti paketić...Dobila sam puno više.Toplinu riječi, dubinu misli, snagu osjećaja...

     Nisam ni znala koliko me Anđela noćas čuvalo.Svaki moj korak budno su pratili i bili uz mene.Tek sada znam zašto sam se tako posebno osjećala cijelo vrijeme.
     Hvala svima koji su svoje misli posvetili meni ove divne noći.Lijepo je biti malen čovjek u drušvu Velikih ljudi.Hvala i Tebi koji si mi dan učinio posebnim.
     Biti na vrhu vlastite planine uz Anđele čuvare koji me budno paze nije mala stvar u ovom neobičnom svijetu.A sitnice su boje koje moje dane ispunjavaju posebnim sjajem.Uz sve Vas osjećam se ženom, čovjekom i majkom :))

     Prije par godina pogleda uprtog u zemlju bila sam u podnožju planine.Zasjenila me svojom veličinom.Nisam ni pomislila pogledati u njen vrh skriven iza bijelih oblaka.Činilo se ionako nedostižno.
     Padale su kiše i vjetrovi olujni pokušavali s mene strgnuti ono malo zaštite koja me pokrivala.Hladna jutra i noći više su me čeličila nego slabila.Stvarno nismo svjesni  koliko smo jaki sve  dok nas život ne stavi u nezavidan položaj.
     Put je bio trnovit, oštro kamenje deralo mi je kožu, ptice grabljivice htjele su otrgnuti moje mlado.Svojim nejakim krilima branila sam ga od proždrljivih kljunova i oštrih panđi.Sami na svijetu, u surovoj stvarnosti.
     I onda jednog jutra pružio nam se pogled u širinu.Suncem obasjana kotlina dolje, duboko ispod nas.Dan bez oblaka otkrivao je svaki detalj koji su inače skrivali vječni oblaci.Bio je to pogled sa vrha planine.Sa moje osobne životne planine...I sada sam tu, vlastitim snagama.
     Krenite, možete i Vi, kada sam ja uspjela.Čekam Vas sve na vrhu :))

     Možda sam naizgled mirna, ali u meni bjesni pustinjskla oluja.Ali ne od bjesa, ne od tuge, ne od žalosti, niti tome slično...Jednostavno olujni vjetar po mojim dinama nosi ljubav, po bespuću moje duše raznosi ju sve dalje.
     Tko zna možda naiđe na kakvu oazu, možda moja mala, zlatna kockica sa fino obrađenim bridovima, sa precizno utisnutim likovima po njenim stranicama jednog dana ponovo oživi...
     No do tada uživam u ovoj mojoj, osobnoj pustinjskoj oluji ljubavi...

     Bila je to godina u kojoj sam pomrčinu sunca dočekala na sred mora.Kupala sam se, voda je bila neobično topla, crvčci su utihnuli, mali račići pobjegli u svoje dublje.Bilo je to tako neobično, no tog dana i ja sam utihnula u svojim nastojanjima da spasim ono malo što je ostalo od nas.Bio je to presudan trenutak, kao da mi je trebala neka određena prirodna mijena pa da i ja krenem u svoj novi život.
     To veče padale su zvijezde, u stvari bio je vatromet meteora.Pogleda uprtih visoko u zvjezdano nebo, na obali mora, svatko od nas sanjao je svoj san i odašiljao svoj želje visoko u svemir.Ka nepoznatom.
     Tada sam samo stisnila svoje dijete uz sebe i poželjela mir.Tako malo, toliko skromno.Tko zna koja je zvijezda tog trena pala, ali hvala joj što mi je ispunila želju :))

     Tu sam na Iskrici i naravno kao i svi vi dopisujem se sa masom ljudi na pvt.No u mom kraju malom postoji jedan klubek u kojem se mi virtualni likovi sastajemo i u živo.Provodimo vesele trenutke u ispijanju kavica, odlazimo na razne priredbe, jednostavno družimo se i super nam je.
     A onda kada nekog od svih silnih s kojima se dopisujem na pvt, pozovem na takvo druženje in live, pobjegnu glavom bez obzira.Pitam se u čemu je štos?Ja pišem onako kako je, takva sam i u real life.Od čega ljudi bježe?Zar se toliko boje da će njihove izmišljene maske pasti pri susretu u stvarnom životu?Ili misle da je zabavnije sjediti sakriven iza monitora od druženja sa ljudima?Svi smo mi željni prijateljstva, izlazaka, a kada to treba proveszi u djelo svi se uplaše.Zašto????????

     Danima sam razbijala glavu čega da se odreknem u korizmi.O tome da ostavim ljubljenu čokoladu, naravno nije bilo govora, jer tko bi idržao.Pa mi palo na pamet da malo pobjegnem s Iskrice, ohhhhhh, opet nemoguće, moje srce to jednostavno ne bi izdržalo.Ne pijem, ne pušim, ne ludujem (bar ne previše ;)) ), redovno se kupam i perem zube, ma sve 5.I tako mučilo me to nekako danima.
     Ali danas ranim jutrom moja dilema je riješena kada mi je frend poslao sms ovog sadržaja:Danas je zatvoreno klizalište :((
     Eto odričem se teška srca klizanja, ali svečano obećajem da krečem na fitnes.Sva sreća na korizmi, ima i u tome nešto dobro ;)Ali Milka je i dalje MOJAAAAAAAAAA

     Polako sam listala svoje stranice.Godinama.Svaka na sebi nosi retke ispisane raznim osjećajima, doživljajima.No kako god listam po njima, nigdje ne pronalazim onaj mir, toliko potreban da se život konačno zaokruži u jednu cjelinu.
     A sada polako ispisujem retke ove, 37 stranice.I dalje je sve tu negdje.Možda ima samo više slobode, veselja, samostalnosti i one sigurnosti koju sam uvijek nosila u sebi.
     Puštam rijeku slova da polako popunjava i ovaj list mog života, možda svjesna činjenice da se neće dogoditi ništa novo, ništa značajno.Ali čitajući 36 stranicu rado se sjetim nekih redaka punih topline...Da, i tako polako nastaje  knjiga, knjiga mog života.

     Izgubila sam "cipelicu" odlazeći iz hladnog, začaranog dvorca.Dosta je bilo uzaludnih dana i noći provedenih u hladnoći tih zidova.
     Moja sjajna haljinica veselih pastelnih boja godinama je gubila svoj sjaj.Postala je siva i izderana, kao neka stara krpa omotana oko mog tijela.Ruke su mi ispucale, lice promjenilo izraz, a u očima više nije bilo sjaja.
     Gospodar velebnog zganja bio je mrk i samosvjestan vladar.Po nekad, kada bi se sjetio da u dvorcu još netko živi bacio bi po neku mrvicu sa bogate trpeze.
     Noć je bila hladna, padao je snijeg.Odlazeći bez okretanja, ostala mi je "cipelica " u dubokom snijegu.Nisam se vratila po nju.
     Više ne želim živjeti u bajci.Niti biti Pepeljua, Trnoružica, Snjeguljica...Želim ponovo živjeti u stvarnom svijetu bez lažnog sjaja. A ako netko i pronađe onu zagubljenu "cipelicu" neka ju pokoni nekoj ženi kojoj će pristajati.Ja stvarno nisam za te priče.
     Treba mi samo kutak u kojem će biti dovoljno topine za jednu normalnu obitelj ;))