Dati dio sebe...

     Bit ću rijeka tvog života.A onog jutra kada se probudiš na mom jastuku, a na licu ti bude prva jutranja zraka sunca, znat ću, da si samo moj zauvijek.I sva maštanja pretvorit ću ti u stvarnost, tek da znaš da to nisu samo puste priče napisane u knjigama.Okupat ću se jutrom u bistrini tvojih očiju, zaroniti u tvoju dušu i biti sretna.
     Kada Te pronađem...
    

     Ugledah oči iste kao što su bile tvoje i pokret i kosa i sve...I kada me netko pita koji je tvoj tip muškarca, pojma nemam, ali jučer sam bila definitivno sigurna da je to "to".Samo jedan dio mali nije imao, baš onu mrljicu koja je mene dovodila do ludila.I podsjeti me sve na tebe.U tom trenu čuh i tvoj glas, i osjetih dodir, tvoj dah na mom vratu..Sreli su nam se pogledi nekoliko puta., vjerovatno sam i ja njega podsjetila na nju...I vratile su mi se sve slike.
     Pun mjesec, izmaglica nad slavonskim poljima, sve tvoje riječi, sva pisma pisana sa ljubavlju.Jedan nepoznat čovjek koji tako na tebe liči, vratio mi je sva sjećanja, svu toplinu, a onda me na zemlju treskom spuste riječi pjesme:
    "Nisi više moj, niti da se zemlja sad otvori, nit´ da mora nestane, nisi više moj, taman da si zadnje biće na svijetu što mi ostaje...K´o  teret na svoju dušu stavljam bezbroj pitanja.Možda je bilo do mene, pa neka ide do vraga...."
     Sklopila sam oči i samo dodala stih jedne druge pjesme."Blago onom tko te ima, tko te ljubi, dok ja lutam noćima..."

     Zanima me samo, budiš li si sretan?I da li u oku tvom postoji onaj sjaj isti kao kada si i mene pogledao?I da li te netko noćima pokriva, sada kad nema moje dobre vile koja te čuvala?
     Ali jedno znam, još uvijek tečem tvojim venama...

     I nije bio tako loš.Gazdarica je otišla na neki sastanak.Meni je ostavila zdjelicu punu toplog miijeka.Sve sam fino poručala, nakon toga se uvalila na mekani jastučić.Prela sam i lizala šapice.I nije taj život tako loš, i ja uopće ne razumijem koja je fora u tom petku 13!?!?!Nama macama svejedno, važno da ima toplog mlijeka ;)Mrrrrrr, mijauuu :)

     Čitam Vas sve i znam.Tuga u usamljenim srcima.Ma nisam ni ja bolja, tu sam negdje :)
     Valentinovo je dan kada svi mi imamo srce ovijeno tugom još više nego inače.Zašto tako?Tko kaže da je to dan u kojem žive samo sretni i zaljubljeni?Tko kaže da naša srca nisu puna ljubavi koju želimo pokloniti voljenoj osobi?Da znam, baš to i boli.Boli nagomilana ljubav, a tako neiskorištena.
     Nemojte za Valentinovo ostati sami okruženi srcedrapajučim filmovima i glazbom koja srce kida na male komadiće.Nazovite prijatelje i taj dan svi van.Napravite ludi tulum, veselite se, ludujte, jer život je samo jedan.Pa makar otići do najbližeg kafića u društvu prijetelja ili prijateljice bolje je nego ostati sam...Griješim li?!?!

     Godinama sam na vlastitim obalama gradila kule od pijeska.Valovi i vjetrovi života vješto i bezobzirno su ih rušali ostavljajući pustoš iza sebe.No svaki put ponovo bih gradila vlastitom upornošću još veću i ljepšu kulu, sa više radosti i ljubavi.I dodala šačicu topline.No postojao je uvijek val veći od prethodnog koji je sve ponovo rušao.
     Dolazili su ljudi i govorili:"Tvoje obale su meke i nezaštićene, ti pružaš utočište nemoćnima i slabima, koji u tvojim mirnim uvalama ojaćaju krila i postaju oholi i zli.Postani kamena hrid!"
     I bi tako...Ali srce je ostalo isto.Zarobljeno u kamenu obalu želi ponovo van.I ne vrijede kameni zidovi koji me okružiše kada toplina iznutra ponovo želi izaći i graditi i stvarati...

     Danima mi iz sjećanja ne izlaze neki detalji.Naprimjer, kako si mi pred svima poslao sms, praveći se da pišeš nešto sasvim važno i tko zna kome.A tada je poruka stigla baš meni i kada sam ju pročitala , pogledi su nam se samo sreli.Zatim onaj dan kada smo bili zajedno na ručku.Isto tako , sjedio si metar od mene, preko puta, poslao mi sms sa pusom ;)))
     Ma sjetim se svih naših dopisivanja i smajliča koji su toliko puno značili.Sjećam se svakog tvog pokreta, kako prstom dotićeš svoj nosić, kako si mi uvijek, pri svakom susretu pokonio neki sitnicu.
     A na drugoj stani stoji dugi niz od 10 godina braka sa mojim ex.I danima se pokušavam prisjetiti neke lijepe stvari.
     Uzalud...Ništa mi ne pada na pamet.
     Jedno prijateljstvo sa puno više topline, od svih godina provedenih u braku.Nema logike, ali istinito je...

     Kako vam je opće poznato visim ja tako na ovoj Iskrici.I neki dan uleti mi na pvt poruka :"Hej, javi se!"
     Kliknem na profil "brbljavog" gospodina, sve fino kulturno popunjeno.Dođem do pitanja-s kim bi želio izači, a on samo hrabro natipkao CZJ...Razmišljam, čudim se i tada uključim svoju bujnu maštu i odmah ni se upali žaruljica.Joj majko moja, tako kulturan profil, a čovjek traži-Curu Za Je*a*e!!!!
     I odmah opalim rafalno na pvt.Proradi škorpionski otrov u meni, a sama sebe sam podsjetila na otrovno pero markiza De Sadea.I krenem sa pisanjem:
     U doba kulturnih, civilizarnih i školovanih ljudi, komunikacija se ne započinje sa "Hej javi se!"A profil koji je tako lijep popunjen otkriva zapravo sasvim drugačiju osobu nego kakvom se želiš predstaviti.Zašto hrabro nisi napisao šta tražiš, nego samo CZJ.Ako si pogledao moj profil i detaljno pročitao sve do kraja da li ja tebi ličim na CZJ...bla, bla, bla.
     Nadjelila sam ja još svašta, baš me išlo kritiziranje taj dan.Kad drugi dan eto odgovora na pvt.
     "Ne ljutim se na tvoj otrovni jezik, a ono CZJ znači Catarine Zeta Jones....."Zamislite mene sa druge strane monitora u tom trenu ;)))Došlo mi je da od sramote skočim u najdublji bunar, onaj bez dna.No najzanimljivije je to što se čovjek stvarno nije naljutio.Eto, svaki dan izmjenimo nekoliko poruka na pvt, ali ovaj puta moj otrovni jezik je na sigurnom mjestu ;)))

"Eto šta da ti kažem, ni mojoj sadašnjoj ženi nije baš sjajno!"-pojadao mi se jučer ex.
"Ja sam po cijele dane nervozan, to traje po nekada mjesecima.Mučim se sa mislima o našem sinu, budim se, a to mi je prva misao.Od sada samo mislim na sebe, dosta sam ja godinama na druge mislio."
I tako razgovor, tj njegov monolog je trajao punih sat vremena.Nisam znala da bivše supruge dođu kao rame za plakanje!?!?Zaključih sasvim mirno, ništa se nije promjenilo ;)
Eto kako ona jadnica pati u mojoj kući.Baš joj je jako teško.I pitam se, da li je znala da kupuje mačka u vreći ;)))
Pa svakom prema njegovim zaslugama.Yessss :))))))))
Noć sam sasvim mirno odspavala. ;)))

     Godinama sam lutala nebeskim prostranstvima u potrazi za savršenom ljubavi.Punih 37 g. mi je trebalo da shvatim da takvo što uopće ne postoji. Plavuša ;))))
     Bajkovite priče o vječnim ljubavima bile su samo pusta maštanja zarobljena u ukrasne zlatne okvire.I svatko tko bi za njih čuo zaljubio bi se u isti mah.Tada bi hodao po svijetu raširenih ruku i širom otvorenih očiju ne bi li kojim slučajem pronašao svoju - SAVRŠENU LJUBAV!
     Od djetinjstva nas zavaravaju s nečim što je tako kratkog vijeka trajanja.Odrastamo pod opterećenjem savršenstva koje uopće i ne postoji.Ima li u svemu tome logike?!?!Zar ne bi bilo jednostavnije odrastati i živjeti u realnosti, nego stalno u pustinji tražiti gredicu s orhidejama.
     DAKLE ŽIVJELA SAVRŠENA LJUBAV!
     Btw, a šta je to ljubav uopće? ;)))
     Čini mi se da je to kao sladoled na štapiću.Kratko traje, topi se brzo, poližeš i ne ostane ništa, osim po neka mrlja...i to ravno na srcu! ;))) Juppy!!!

    Vrativši se u struku stalno se srećem sa ljudima treće životne dobi.U očima im gledam bol, tugu, usamljenost.Nemoćni i iznemogli na zalasku vlastitog života, boreći se sami sa sobom još uvijek imaju snage za onaj iskreni, neiskvareni osmjeh.Tek mrvica pažnje u njihovim očima budi iskricu radosti.
     Često se tada sjetim svih ostalih životom razmaženih ljudi, koji od vlastite objesti više ni sami neznaju šta žele.Začarani trčanjem za novcem i materijalnim stvarima zaboravljaju prave životne vrijednosti.Na tu mrvicu pažnje koja život znači.
    

     Probudiš se nakon noći bez snova, pa zakoračiš u još jedan dan bez želja u kojem su prve pahulje prekrile sve tragove.I upitam se tada, dal´su to još uvijek one iste staze?
     I tek tada poželim otići nekamo gdje postoji samo zvuk tišine i dodir vjetra....Da zaboravim...

Nakon milion godina, eto i ovo se dogodilo.Danas me nije dočekala ni jedna poruka na pvt.Ma nije mi bed, nego je to čudno  ;))) A ja sam sretna i razigrana jer idem večeras na klizanje...yeah...;))))

     Bila je ovo noć puna košmara.Čekala sam autobus koji nikada neće doći.Brala cvijeće za neku sahranu.Sve je bilo ovijeno mistikom, a riječi koje su govorili neki nepoznati ljudi nisu mi bile shvatljive.
     A ja sam uporno čekala sa se pojaviš ti, nepoznati i uzmeš me za ruku.Željela sam samo bezbrižno trčati kroz zeleno žitno polje i radovati se životu.
     A onda sam se probudila.I još uvijek mi nije jasno, da li mi je drago što sam u stvarnosti ili.....
     Jer tko će dočekati proljeće i zeleno žitno polje?Tko će dočekati meke livade posute šarenim cvijećem?One mirise opijajuće koje u nama bude sve životne radosti?
     Mislim da bih trebala otići i skuhati si jednu finu, jutarnju kavicu.Možda se razbistrim nakon toga!?!?

     Prije pola sata odem do obližnje trgovine  sasvim dobrog raspoloženja.Hajde rekoh, idem kupiti još par sitnica, jer sutra ne rade trgovine, pa neka se nađe.Potrpam sve u košaru, dofuram do blagajne, nonšalantno pogledam ljude oko sebe.
     Inače, volim promatrati ljude.Pokušavam zamisliti njihove živote, razmišljanja, način na koji žive, gdje rade, uglavnom sve i svašta.Cijele priče stvorim u svojoj glavi, a da oni o tome pojma nemaju.;-))
     Ispred mene u redu stoji mladić.Visok, zgodan, sviježe obrijan i namirisan.Prva misao koja mi je sjevnula glavom bila je:Ide kod djevojke ;))Yessss
     A onda pogledam u košaru.Velika 300 gramska čokolada sa rižom, ukrasna vrećica i litra kvalitetnog crnog vina.Naravno, moja priča krene svojim tokom.
     Ide kod djevojke, ona je sama kod kuće.Namirisana, dotjerana zagrli ga i poljubi.Svjetlo je prigušeno, gore svijeće.Ma da vam dalje ne pričam :))Mašta je bujna...
     A onda shvatim da me uhvalita tuga.Ja u redu, platim račun i nakon toga u videoteku.Grrrrrr, večer uz neki glupi film.A gdje je moja čokolada :)))K jarcu, pa tko me uopće tjerao u trgovinu po te sitnice koje mi garant neće trebati!