Dati dio sebe...

.....Kako vrijeme prolazi sve više mi se čini da sam postala otporna i na metke.
    Jedina stvar koja me može srušiti je ljubav!
 

     Ovih dana čitam weblogove i kroz njih se provlaći tuga kao magla u ove tmurne dane.I znam, svima nam je isto, svi tražimo ono davno izgubljeno.Tražimo svoje zamišljene snove i ideale kojima smo se nadali i o kojima smo maštali.Bilo je sve to na dohvat ruke i onda odjednom s prvim vjetrom nestade.
     Sanjala sam noćas moju davnu neostvarenu ljubav.I tako je u snu sve bilo stvarno, da sam se jutrom upitala da li je san ili java.
     Davno je to bilo, još u srednjoj školi.Kada sam ga gledala na velikom odmoru i svaki slobodan trenutak provodila u potrazi za njim.Za plavom kovrčavom kosom i čelično sivim, odlučnim očima.Radovao me svaki njegov sportski uspjeh, a sve novinske članke godinama sam čuvala.
    Proslavili smo zajedno dvije Nove godine, šetali se parkom, sjedili na našoj klupi ispod stare lipe koja je bila u cvatu.I zato volim miris lipa, jer sjeća me na tu davnu, neostvarenu ljubav.Ništa nije bilo ljepše od držanja za ruke i tih nevinih poljubaca.
     Život je htjeo da nikada ne ostvarimo zajedničke snove, jer bili smo premladi.Svatko je otišao na svoju stranu i nije pronašao sreću.
     A danas kada se sretnemo, dovoljan mi je onaj poznati sjaj u tom plavom oku da znam da nisi zaboravio sve ono što smo nekada zajedno sanjali, onu našu klupu ispod stare lipe, koja i dan danas postoji i skriva neke nove mlade ljubavi.Znam da je ljubav u meni trajala godinama, a onda polako nestajala i blijedila, jer je život tako htjeo.
     Svi smo imali takve ljubavi kojih se najradije sjećamo.To su ljubavi koje su nam donjele ljubavne boli, ali samo zato što nikada nisu bile ostvarene.Možda je i bolje tako, jer rado ih se sjetimo uvijek, za njih nas veže neka tanka nit koja se nikada neće pokidati...

     Po nekad u mislima odlutam jako daleko.U neku meni dragu godinu, u samo proljeće jednog maja.
     Bagremi su mirisali, a u krošnjama skrivali vesele ptice koje su  cvrkutom mamile u šetnju.Trava, sva prkosno sviježa izvirala je iz mokre proljetne zemlje.Sve je mirisalo na opojni maj.
     Često sam odlazila do Drave.Sa vikendice sam odlazila kradom u duge šetnje na vlastito zadovoljstvo.Nikada nisam osjetila veči ushit u spoju sa prirodom.Svaki miris budio je u meni posebne osjećaje ljubavi prema toj mojoj prirodi, koju sam bar na tren ukrala samo za sebe.
     Šetnja do same obale Drave trajala je punih sat vremena.U vlastitm, mislima i radosnog pogleda na sve što se budilo oko mene.Zatim je došla uska staza koja se spuštala do obale.Svaki put jedva sam čekala da dođem do same vode.Na pijesku sam skinula patike, a ugodna toplina sitnih zrnaca milovala mi je stopala.Da, to je bio taj predivan osjećaj.A onda, odmah zagaziti u hladnu vodu....Miris rijeke spojen sa mirisom bagremovog cvijeta, to je ono što me sjeća na sretne dane mog djevojaštva...
 

     Kada sam se prije nešto više od godinu dana ulogirala ovdje nisam ni sanjala da će podatci koje sam napisala u profilu ispuniti moj životni san.
     Ma ne, nije ljubav u pitanju iako ste vjerujem svi na to pomislili.
     Zahvaljujući Iskrici i načinu na koji sam popunila svoj profil ja sam dobila posao o kojem sanjam već godinama.Nisam tada ni slutila da će moja iskrenost nekog dirnuti i da će zapaziti taj podatak.Ali....čuda se događaju.
     Eto od sutra, ponovo radim u struci!A sve to samo zahvaljujući Iskrici!

     Nikada ni jedna godina nije u moj život ušla ovako tiho i spokojno.Sa velikim mirom u srcu i sva radosna u duši, ispratila sam Staru godinu i dočekala Novu.Konačno oslobođena prošlosti i lažnog glamura koji se provlačio godinama.
     Sve boli iz prošlosti uspjela sam tokom prošle godine spremiti u malu škrinjicu sjećanja, na prašnjavi tavan svoje duše.I ne otvaram ju više, samo sam ju spremila tamo kao trag na protekle godine.Više nisam kraljica zatvorena u ledenu santu vlastitog, nametnutog dvorca.
     Zahvaljujući pozitivnim ljudima oko mene živim ponovo punim plućima.A ako po neka bol ili nepravda ponovo pokuša dotaknuti moje srce, sve to lakše prebrodim, jer uvijek imam nekog tko me razumije.
     U ovoj godini svima Vama želim po jednu škrinjicu zaborava, da u nju zaključate sve ono što vas tišti.I da krenete ponovo u život oslobođeni prošlosti, ovako mirnio i spokojno kao i ja!
     I na kraju, zahvaljujem se nekom meni dragom i posebnom, a on će se već sam prepoznati!

     Još je jedna godina polako na izmaku.Večeras, na Badnje veče ispod mog bora puno poklona umotanih s ljubavlju.Za svakog po nešto.
     Najljepši veliki  srebrni bor okićen plavim i srebrnim kuglicama i srcima uz bezbroj sitnih plavih lampica, ovoj mojoj dvočlanoj obitelji puni srce mirom i ljubavi.
     Poželjet ćemo noćas da jednom budemo velika i sretna obitelj i da ovu radost podijelimo sa još bar dva nova člana.
     Šaljem Anđela sreće i ljubavi, neka Vaše domove ispuni mirom i blagoslovom.Neka Božićno jutro osvane s osmjehom na svim Vašim licima.
     Sve najljepše od srca svima želi
                        Ericca

Samo pustim glazbu tiho, a svijetlo prigušim.Ponovo i uvijek s Tobom u mislima.
Prelistam poruke na mobitelu, istovremeno se veselim i tugujem, radujem i kažnjavam....I tada te poželim još jače.Ma samo da te vidim, ni dotaknuti te ne trebam.Tek topal pogled oka tvog dovoljan je...
I mirno se mirim sa svim što nosi novi dan, jer nemoćna sam.
Ali jedno znam, na Božićno jutro tako "skromno" ću poželjeti Tebe ispod bora!

     Tog jutra dok sam još snena u mislima ljubila tvoje usne i mislila kako je život zapravo savršen, čula sam jednu priču koja me vratila u stvarnost.
     Putujući na posao, uvijek se prepustim maštanju.No kroz žamor je do mene  stigao glas djevojke i zaustavio moje misli.
     U domu za napuštenu djecu i djecu bez roditelja, tu, sasvim blizu naših toplih domova, žive mali anđeli s ugaslim sjajem u očima.Dolaze ljudi koji žele posvojiti djecu, igraju se s njima.Nakon par tjedana, kada se odluče koje djete žele, odvode ih na vikend u vlastiti dom.I tada počinje bajka.
     Pregršt ljubavi, pažnje i toplne u tako malo vremena.Igračke, čokoladice, bomboni, pažnja usmjerena samo na njih, mnoštvo toplih, iskrenih zagrljaja.A onda, u tren, dođe ponedjeljak, vrijeme povratka u dom...Pa sljedeći vikend sve iz početka.
     Da li se itko ikada upitao kakav je to osjećaj?U tren imati sve, a zatim sve izgubiti?Pita li se itko kakve se misli roje u tim malim glavicama?Odvedeni u raj, pa vraćeni u dom.Mislim da djeca nikada ne mogu razumjeti takav način...
     I sada je jasno zašto u tim malim očima nema sjaja...

Mjesec je prosipao svoje srebrne niti po Slavonskim poljima.I izmaglica koja se dizala od zemlje pridonjela je sveukupnoj slici noćne idile.
Tu, uz mene, tvoje srce.I dodir tvoje ruke na mojoj.Ništa ne tražim više osim da ovaj osjećaj traje zauvijek.Tako bez riječi, srca punog ljubavi, mogla bih zaspati na tvojim grudima.
A jutrom kada žurim u novi dan, mjesec se sprema na poćinak čuvajući našu slatku tajnu, sve do sljedeći put.....

Prosipam zlatni prah ljubavi po svojoj duši...skoro do boli.I tad...istovremeno...živim i umirem.U prostranom beskraju osjećaja, na tren te imam, a na vječnost nemam.
Puštam svoj mir da u meni vrišti, da me muči tako slako i bolno u isti tren.

Molim Te ostavi pritvoren prozor, jer u tihi noćni sat doći ću na prstima i u tvoju čizmicu spustiti pregršt topline i ljubavi.A jutrom, kada se probudiš, neka te ogrne svojom toplinom i prati u novi dan.Tek toliko da znaš da postojim...
        Tvoj "Sveti Nikola"
Svima noćas želim puno ljubavi u "čizmicama" :))

Tu sam da Te dotaknem
i neboj se suza koje će kliznuti
niz tvoje lice...
Tu sam da te zagrlim
i ova hladnoća koju osjećaš,
samo je dio vremena u kojem
trenutno živimo...
Tu sam da te poljubim,
da na tren zaboraviš boli
koje ti je donjeo život.
Sa tužnom sjenom preko svog lica
nudim ti mrvicu prijateljstva,
jer ni ja nemam više...

 
Kada u vlastitoj bajci poletiš na čarobnom sagu i zaploviš nebeskim visinama sreće, tek tada znaš da ovaj život ima svoju vrijednost.
Poželim dotaknuti vedro lice svakog djeteta, dotaknuti svaki listić koji donosi sreću.Pokloniti svima po dio ovog osjećaja, neka se raduju svi zajedno samnom novom danu i Tebi...
 Nisam nerealna, samo sam nepopravljivi romantičar koji se probudio u vlastitoj radosti....
I ne očekujem ništa i ne tražim ništa, samo puštam dan za danom da mi te donese u svakom dašku vjetra, toliko da te imam dovoljno zauvijek....

Nisam ni znala da svaki čovjek ima svoj list.
Neki dan, žena je otvorila novčanik da plati račun, a iz njega je dosovce izletjeo list i sletjeo ravno meni na dlan.Obje smo bile iznenađene.Ona nije znala od kuda list kod nje u novčaniku, a ja sam bila iznenađena samim događajem, jer kao da je baš ciljao slijetanje na  moj dlan.
Obje smo se nasmijale.No ona mi reče:"To je samo vaš list.Netko se jako žuri da stigne do vas!"
Naravno da ne vjetujem u takve stvari....ali, nakon par minuta upravo se to i dogodilo ;))
Rekla mi je još nešta, ali o tome sada ne bih ;))
Uglavnom uživam u jeseni i mom "listiću!" ;))
Svima vama želim samo vaše listiće jesenske!

Na današnji dan prije nekoliko godina s ovog svijeta otišlo je meni najmilije stvorenjce.
Ostalo je samo njegovo malo, mrtvo ukočeno tijelo na hladnom betonu u prohladan kišni dan.Nestale su moje drage zelene okice i vlažan nosić koji mi je bezbroj puta dao pusu u lice.Svom snagom svog malog srca uzvraćao mi je ljubav isto onako kako sam ja njemu poklonila svoju.
Nisam ga mogla gledati tako mrvtog, oči su mi se punile suzama.Dotaknula sam ga hladnog i poželjela da otvori okice.Ali ništa...Više nisam izdržala, okrenula sam se, dok su mi suze klizile licem mješajući se s kišnim kapima.Pogledala sam u nebo i poželjala mu stretan put među zvijezde.
Od tada svake godine palim svijeću.Ali u bundevi.Tako obilježim i Noć vještica, ali i tužno sjećanje.Moja bundeva je točno u 19.05 dobila svoju svijeću. Ljudi prolaze i misle kako je sve to slatko i simpatično.Slažem se,simpatično za sve one koji ne znaju čemu služi ta svijeća...