Dati dio sebe...

Postoje dani kada su svi bez razloga bjesni i nervozni, a ja tada pomislim da cijeli svijet i muški i ženski ima PMS ;)).Tako je bilo i jučer.
Galama sa svih strana, na poslu sve naopako, svi kratkih živaca, otpremnice s milion grešaka, A ja ovakva beskrajno romantična, sa velikom dozom optimizma i oštrom crtom realnosti (blago meni samnom ) samo sam pomislila- sve će to proći!No ljudi su i dalje mahali papirima, novcima, tražili svoja prava, gnjavili za nepostojeće stvari...Konačno 13 h, predam smjenu i izletim van i zaputim se na autobusnu stanicu.Za par minuta u daljini se pojavio bus, spas moj svagdašnji.Ali...vozać je sa osmjehom br. 8 (jasno se vidjelo da mu nedostaje četvorka gore, desno) mahnuo svima nama i bezobrazno produžio dalje, ne skrenuvši na stanicu.Juppy...ovo se ne događa meni!!!Sljedeći bus tek za pola sata.Onda me neka baka uhvatila masirat sa svojim zdravstvenim problemima, reuma, ishias, lumbago, i sto drugih čudesa (bože, pa zar mi na čelu piše da sam med. sestra???!!)Zatim kaže susjeda Jula ima super pelcere, lift ne radi već tri dana, a nju baš bole koljena, ajmeeeeeeeeeeee ljudi....Nakon 29 dugih minuta, eno ide drugi bus.Uguram se unutra, ima i mjesta, da li da vjerujem?!Smjestim se, zatvorim okice, slušam opuštajuči tihi žamor, kad odjednom....zavrišti neka sirena u busu...užas od buke.Vozač stane i u panici vikne:"Svi van, svi van brzo, zapalit će se autobus!"Heheheh ovo se STVARNO ne događa meni! Vani, sva očajna  počnem tipkati sms prijateljici."Draga, mene je napustila sreća, umrijet ću tužna, sama i nesretna, k tome još i u zapaljenom autobusu..."Sirena prestane urlati, mir, tišina odjednom.Gledamo se svi redom, sliježemo ramenima, vozač zbunjen kaže,:"Ulazite idemo dalje!"Nakon par min, stignem u selo moje malo, pošaljem sms prijateljici:"Stigla sam živa i nezapaljena." A ona na to kratko odgovori:"Eto vidiš, sve što je lijepo kratko traje!" ;)) Pa da!

Jednom je E. Kishon napisao kratku satiričnu priču o dolini leptira.Dolina se nalazila jako daleko u nepristupačnom dijelu Izraela, do nje se satima putovalo, zatim satima pješačilo niz brdo, po kamenim, skliskim liticama.A isto tako, povratak je bio strašno naporan, jer je trebalo sve to proći, ali uz brdo.No cijela stvar bila je u tome, što  u toj dolini, nikada nije viđen niti jedan leptir.Na povratku, penjući se, razočarani i umorni turisti govorili su svima koju su bezglavo i euforično žurili ka čarobnoj dolini:"Izdržite, nemojte odustati, prizor je fantastičan.Milioni raznobojnih leptira, nevjerovatan prizor, apsolutno spektakularno!"Svi su mudro šutjeli i kada bi se vraćali kući svima pričali o dolini leptira i prirodnom fenomenu.
I tako, ja sada odoh u dolinu snova i sreće.Čula sam da je tamo nevjerovatno.Puno ljubavi, svaki naum ti se ostvari, samo je potrebno poželjeti.Jedino je jako daleko i strmo do te doline, ali svi koji su bili kažu da obavezno odem.Želi li netko samnom.Put je mukotrpan i dalek, ali isplati se, tako bar kažu ;))

Čovjek je tako mali na ovom svijetu kada je sam.

Tko se to usuđuje rušati moje kule od karata?Gradit ću ih iznova, ali ne u inat, nego zato što imam snage za to.Tko to misli da je vuk iz priče o tri praseta i da svaku moju kolibu od pruća i ljubavi može otpuhati?Otrov se čuva u malim bočicama, ali isto tako i snaga i upornost u Malim ljudima.Ne, neću se predati ni sada, ni sutra, niti onda kada ćeš baš ti misliti da si me uništio.Tada ću biti jača nego ikada i znam, ovog trena znam, POBJEDIT ĆU u ovoj borbi srne i vuka.

Ima tako nekih dana kada naprosto ne mogu ostati sam....Riječi su to jedne divne pjesme.
Eto ima tako nekih dana kada naprosto ne mogu shvatiti ljudsku glupost i nemarnost.Do kada će mali čovjek biti taj na kojem će se lomiti  drvlje i kamenje?
Tužna sa, razočarana, naprosto jadna...Dugooooooooooooo se ovako  jadno  nisam osjećala, i treba mi netko, da kako tako proguram dan....;(((

Gdje su se sakrile životne vrijednosti?Gdje je obitelj?
Danima slušam iste priče, gledam suze u očima meni dragih ljudi, očaj i kršenje ruku...U glavnom to ide ovako.On govori:ona me ne voli, ne razumije me, ne cijeni me dovoljno kao muškarca i hranitelja obitelji, činim sve za obitelj, a u njoj se osjećam kao stanac i onda bježim iz toga.
Ona shrvana svakodnevicom sa suzama progovara: cijele dane sam u kući, sebe sam potpuno zanemarila da bih moja obitelj sve imala.Dočekujem i ispraćam sve redom, serviram im sve na stol, perem im i peglam, žive kao u hotelu, a mene ni ne zamjećuju, postala sam kao neki dio starog namještaja.
A sve je to tako jednostavno i svima nama ispred nosa, samo neznamo život životno živjeti!Dotaknite život dušom i priznajte sami sebi da nije sve baš tako crno.Jer još uvijek za razliku od mnogih imate to svoje malo carstvo, svoju mirnu luku koja se još uvijek, za divno čudo zove OBITELJ!
A tako je malo potrebno za seću...

Sutra moj sin slavi 11 rođendan.I toliko radosti i veselja u jednom malom biću meni najdražem...Svaka godina nosi promjene, ali raduje me misao da će izrasti u krasnog čovjeka.
I tako bez oca, koji postoji, raste nesmetano u ovom svijetu...Darujem mu ljubav i pažnju, sve ,budem i čvrsta i meka, kako kada je potrebno.
I želim svim samohranim majkama ovoliko radosti i veselja koliko meni donosi moj sin.

Charlize me potaknula na razmišljanje.Vjerujem da mnogi od vas nisu ostali ravnodušni na njen iskren i bolom protkan weblog.U tim riječima djelomično sam pronašla i sebe, a vjerujem i većina vas.
Vječna tema:ljubav!
Tipkamo skriveni iz svojih monitora, šaljemo poruke pune nade, topline...Netko se šali, netko je iskren i svatko na svoj način želi ostvariti svoju ljubav.Koliko hrabrosti ima svatko od nas tipkajući ovako skriven?Živeći virtualni život nadamo se bajkama u kojima je ljubav vjećna.Zamišljamo svoje idealne partnere i iz njihovih tekstova čitamo samo ono što nama odgovara.Netko se igra igrom riječi i zavede nekog.Po nekad se nađu dvije srodne duše i dogode se Iskrice.I koliko poruka i nadanja svakodnevnih?
A kada bi ovaj virtualni svijet zamjenili druženjem u živo, dogodilo bi se puno više stvarnih i iskrenih ljubavi.Ali kako priči ljudima koji su se tako sakrili u svoje ljušture, nabacili umjetne osmjehe i postali nedodirljivi?Promatrajući stvarni svijet stekneš dojam da smo svi sretni i zadovoljni, da svi imamo ljubav i sve što nam treba.
Koliko sati tipkanja, sms poruka, telefonskih razgovora, prevaljenih silnih kilometara da bi vidjeli osobu s kojom smo podijelili svoj tajni, skriveni svijet čežnje?A onda ili sreća ili razočaranje!
Volim virtualni svijet, čaroban je.Po nekad mašta ostvari sve moje skrivene želje i nadanja, ali ipak, radije bih živjela stvaran život.
Stoga svima koji će 7.10. doći u GAP želim puno Iskrica, pravih ljubavnih, a i onih prijateljskih.Pusa svima i vidimo se u GAP-u;))

Bila je to jedna sasvim zgodna ulica.U samom centru malog gradića, a tako mirna, tiha i zelena.Kroz nju je žuborila mala riječica, a svijetlo i sjene u krošnjama drveća mamile su nas djecu van na igranje.No ne želim vam pričati o ulici, nego o mom prijatelju Zokiju.
Bila sam jedina djevojčica u ulici, dječaci su uvažavali moje mišljenje jer sam bila malo starija i kao jedinu, držali su me na dlanu kao kap vode.Među tim dječacima bio je i Zoky.Mali mršavi dječak, sin jedinac bogatih roditelja.Od njega se puno očekivalo:satovi klavira, matemačari, modelarstvo,strani jezici i niz drugih školskih i vanškolskih aktivnosti.Bio je vječno bolestan, asmatičan, alergičan, mučilo ga je bronhitis danima.Živjeo je zatvoren u sterilnoj sredini svoje sobe,gledajući nas kako se bezbrižno igramo na ulici.Ja sam mu bila jedini dodir sa svijetom  te naše ulice.Zavidjeo mi je na igranju i normalnoj obitelji, a ja njemu na skupim igračkama i roditeljima koji su bili puni znanja, a ja sam za tim vapila.
Roditelji su mu kuhali neprivlačna i u dječjim očima potpuno nejestiva jela.Tjerali su ga da jede pune tanjure tih nedefiniranih svari, a nakon svakog obroka obavezna je bila čaša vrućeg miljeka sa šećerom.FUUJJJJJJJJ!!!Nije smjeo ustati od stola dok tanjur nije ispraznio, tako da je ručak po nekada trajao sve do većere.
Zavidjeo mi je na kući u kojoj se širio miris domaće juhe, finog i mirisnog pečenja i domaćih kolača.Zavidjeo mi je na većerima uz televizor i smjehu, ma mačkama koje sam uvijek imala i na slobodi.
Jedne nedjelje pozvali smo ga na ručak.Slasno je gutao specijelitete moje majke, nekoliko puta grabio još, a kada se vratio kući pričao je roditeljima kako je kod nas sve sasvim drugačije i kako "teta susjeda" jako fino kuha.Od tada je često bio kod nas na ručku.Dobio je na kilaži u kratkom vrenemu, a rumenilo je blistalo na njegovom licu.Puštali su ga na ulicu, jurili smo biciklima, loptali se, trčali.Alergije i astma su ga sve manje napadale.
Već tada sam shvatila da bogatvo nije sve u životu.a inteligentni i školovani roditelji nisu nužno i dobri odgajatelji.
Ulica je još uvijek mirna i zelena.Ali u ovom vremenu virlualnog života nema više djece i smijeha.Zoky je otišao u veliki grad i postao Veliki Čovjek.
Meni neki zavide na slobodi, a ja njima na obiteljskom životu.Sin mi zavidi što ne moram u školu, a ja njemu na školskim "brigama".I tako sve se vrti u krug...

Moj gradić ima najljepši park.Na samom početku velebno stoji dvorac.Dio je to gradića pun ljubavi, tajni, skrivenih sastanaka, mjesto prvih poljubaca i nježnih dodira, prvih zapaljenih cigareta, suza isplakanih zbog neuzvraćenih ljubavi.I kada smo sretni i zaljubljeni, ali i sjetni i tužni spas tražimo u miru tog parka koji uvijek pruža svoj zagrljaj.
Jučer poslije podne sa prijateljicom sam otišla u šetnju.Slušajući njenu priču i odgovarajući na svako njeno pitanje upadne mi u oko predivan prizor.Zelena pokošena livada prostirala se daleko, sve do dvorca.Visoko drveće , još uvijek zelenih krošnji sasvim diskretno, obojalo je po neki listić bojim jeseni.Na samom vrhu povjetarac je okrenuo listove i otkrio njihovu zelenkasto-bijelu stranu.Spoj zelenila i zlata, vedrog, plavog neba bez oblaka, probudilo je ono vječno dijete u meni.Poželjeh ju uzeti za ruku i veselo potrčati mekom tratinom.No, samo joj rekoh:"Pogledaj, zajesenilo je"!Do tada nije primjetila prirodu oko sebe.Stala je, pogledala i rekla:"Ja bih sada prošla i ništa od ove ljepote ne bih primjetila.Kako ti uspjeva zapaziti svaki sitnicu?""Pa jednostavno, sa srcem!"-odgovorih i nasmješih se.

Kažu da svaki čovjek mora negdje imati svoj tračak nade koji ga vodi naprijed.Da istina je!
Ja sam tračak nade mom sinu.Kada je umoran, tužan ili bolestan uvijek dođe k meni da popravim sve te nepravde svijeta koje su pale na ta mala prsa junačka.Za njega sam svemoguća i sveznajuća u tom dječjem svijetu bajki.Uvijek dovoljno topla i nježna kada je tužan, odlučna i nepopustljiva u odgoju, čvrsta kada su problemi u pitanju.Taj tračak nade u meni od njega gradi  čovjeka dovoljno jakog da u svaki novi dan krene bez sraha i sa sigurnosti.
A gdje je skriven onaj moj tračak nade koji me održava, koji me ispunjava snagom majčinstva?U kojoj zraci sunca skriven, a tako nevidljiv?
Gdje je i u kome skriven  tračak nade koji mi daje vjeru u život nakon svega što sam prošla, vjeru da ću duga jutra usamljena ponovo dijeliti s nekim?
I kako god da mi dan započne, teško ili tužno taj tračak skriven negdje daleko daje mi snagu za dalje.

Kada si otišao kopkalo me da li će ona primjetiti...Užasan osjećaj.Pa kao to da nisi pazio?Dan je bio vruć, sjedili smo sasvim blizu jedno drugom.I onda ta mrlja koja je kapnula na tvoju svijetlu košulju....Šta li će pomisliti, od čega je?Možda i izmisliš nešto da ne posumnja....da smo...bili zajedno.A rekla sam ti da bolje ne...da ima previše ljudi, da će kapnuti...netko će te prepoznati i reči joj sve, pa čovječe daj drugi puta malo više pazi!Ok znam, rekao si joj da si pričao samnom i to ti vjeruje, ali znaš da si na dijeti i kako ćeš objasniti da nisi jeo tu nestretnu Milku kada je ostala tako velika mrlja na košulji...Znaš, drugi puta donesem bijelu Milku, pa i ako kapne neće biti tako upadljivo ;)))Ajme ubit će me tvoja žena što skrivečki tamanimo toliko čokolade ;)

Divan je osjećaj ponovo dijeliti krevet s tobom.Skoro sam zaboravila kako je to posebno.Cijelu noć si me grijao, a činilo mi se da je krevet samo moj.Kako ti to uspjeva!?Uopće mi nisi smetao!Nekoliko puta u snu sam se nasmješila, jer tu si, uz mene.Strašno si mi nedostajao sve ovo vrijeme.Nigdje mi noćas nije pirilo, noge su bile tolpe cijelu noć.Uhhhhhh....zvonjava sata u 5.30.Grlim te toplog, ali oprosti....moram isipati vodu iz tebe, najviše volim kada navećer nasipam vruću vodu i odnesem te u krevet 10 min. prije spavanja, termofuru moj ljubljeni.

Kada nevidljivi lešinar života počne bezosjećajno kidati još živo meso, ustajem i idem dalje.Ne, neće me slomiti ovdje, na pola puta do onog za čega živim!Svakim danom mrvicu me je manje, ali sam snažnija i jača nego ikad.Živjeti za ljubav, za osjećaj pripadnosti voljenom biću...Živjeti za toplinu davanja i primanja, za polusneni osmjeh na umornom licu nakon napornog dana.Za iskricu ljubavi u oku koju može prepoznati jedino osoba zbog koje je ta iskrica rođena.Kada god se taj tren bude dogodio bit će me još uvijek dovoljno da ga prepoznam i ne dozvolim da prođe kraj mene i ugasi se zauvijek!

Cijela Milka je samo tvoja.
Nitko ti po noći ne otima deku.
Kupatilo je uvijek slobodno.
Gledaš na Tv-u šta poželiš.
Kuhaš kad ti padne na pamet i nitko nema prigovor.
Stan je uvijek uredan.
Komp. je uvijek samo tvoj, na netu si koliko te volja.
Mane samoće:
Udebljaš se jer je cijela Milka previše i monotono je jer se nemaš s kim posvađati oko zadnje kockice.
Po zimi ti je uvijek hladno, bez obzira što je cijela deka samo tvoja.Nema ti tko ugrijati noge i leđa, a o ostalim slatkim stvarima da ne govorim ;)))
U kupatilu nemaš koga štipnuti za guzu ;)
Kada gledaš film nemaš rame za plakanje kada je kraj tužan.
Jedeš uvijek sam/a i stan je bolesno uredan.
Net ti ide na živce, jer ga imaš previše.Konačno želiš nekog stvarnog pokraj sebe, a ne virtualni svijet.
I sada se ti odluči!?