sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Slikovnica u koju je ucrtana samo jedna istina,
prizvuk jednog neba koje služi kao ratnik, da nadgleda,
na klaviru za melodije koje zvuk kradu od obala,
prašina od pokrivača koji nemaju svrhu kada sam ti daleka...
...još samo par koraka...
Slap cvjetova, mirisnih vjenčića od limuna,
dlanovi linija života koje se sijeku u nježnom stisku,
pa ostavljam tragove po vlažnim prozorima, 
crtam srca po klupama, pod tužnim vrbama zaklonjena...
...još samo par koraka...
Mirišeš u toplim kolačima, u mekanim čupavcima,
ma, kradeš ti šlag sa rođendanskih torti, i mažeš obraze,
u knjigama zaokružuješ sve riječi koje počinju kao moje ime,
pa onda pušeš u svjećice, i u mraku znaš gdje ti je postelja....
..još samo par koraka...
Na poneku razglednicu zalijepim naše slike, uz tople pozdrave,
na prag bacim malo soli preko ramena, protiv uroka,
a ispod jastuka grančica ružmarina,
iz jednog kraja gdje bi te vodila,
lijepim čežnju po kalendarima, i ubrzano trgam stranice, da me barem oči prevare...
...još samo par koraka...
Znam da kad lišće zatreperi u proljetnim noćima čuješ moje disanje,
i znam da negdje u rijeku bacaš papirnate brodove, šalješ mi poruke, vrijedne da se istraje,
dimnim signalima crtaš mi mačje brkove, i vlažne nosiće,
i znam da je sve to zbog jedne prognoze, sa dobitnog listića (ziheraška pozicija, ne bunim se, nisam opozicija)
...još samo par koraka...

Znaš onu legendu o vampiru koji samo jednim preciznim ugrizom u vrat, iz tebe izvuče sva sjećanja i ubrizga ti dozu predskazanja koja se neće ostvariti. A ti ih brkaš sa intuicijom i sa svim onim sjećanjima na koja se ne možeš pozvat da iz njih pokupiš pouku za neki budući otisak. Znano je da se otisci nekako najrađe ostavljaju u prašini,  u pjesku, u prahu. Pa ćeš tu lako sada doći do jedine konstante, posve prostog analitičkog paradoksa. Svi smo mi ta ista prašnjava materija, niz zgusnutih čestica, od praha nastali, na prah osuđeni.
E pa kako da onda ta ista promjenjiva materija, koju vjetar razbaca, koju kiša poremeti, koju sunce pretvori u još sitnije čestice, može ispuniti te podražaje koji bi trebali bit fiksni. Kako se od varijabilnog može napraviti nepromjenjivo? Kako od kvarnog stvoriti vječnost? Igra mislima, onim istim proročanstvima koja se djele sa snovima. I zamjeranje na nepomicanju figura na nekim mnogo većim šahovskim pločama, sa već unaprijed isfingiranim svim situacijama. Iznenadi te uvijek neka druga shema otvaranja, omjer uloga koji se vežu stalno za neki drugi tečaj. Finta sakrivanja kraljice.
Drugačiji zbroj pločica za domino, koje slože točkice kad se okreneš. Testiranje svih uvjetovanih refleksa, i očekivanih reakcija, naučenih obrata, modulatorskih preobražaja. Puštanje da se pokaže koliko je čvrsta odluka, da bi se opet u onaj prvotni prah pretvorila. Sve je to samo pizma koja se različito prelama. Bitno je da se nađemo u isto vrijeme u istom položaju kristalića. Otud su samo 2 varijante mimoilaženja. Ako u isto vrijeme krenemo jedno naprijed, drugo nazad, i obrnuto.Ili...ako se ne dočekamo na istoj strani iluzije, svatko sa svojom vizijom (drugačiji parametri, ista tenzija, dva grafa, jedna ishodišna točka).

Skupljam klinčiće, mirisom punim džepove,
poneki zalutali košmar razvučem kao žvaku,
prebacim kaput preko ramena, bosa mi stopala
A onda sa munjama sijevam...
U karavanama pratim taktove mekih oblaka,
i diram zemlju pažljivo, materija probrana,
raširim ruke i ocrtam dugu prije potopa,
Neke nove ritmove sa kišom pjevam...
Tamo gdje je sjeme ne gazim čvrsto,
i puštam u zrak ždralove sa dahom oceana,
prinosim zakletve, sonetima kradem slogove
Na prijestolja odabranih sutona sjedam...
Vilinska prašina nije samo mit, odzvanja gorama
i čarobni napici spadaju u kategoriju stvarnost
a znak na repu pauna nije samo tek tako kreacija
Ono što imam, neka sam sebična, ne dam
(lažem, kad se poklopi se lako predam)...

Neprimjetno, a tako upečatljivo naziranje ruba haltera ispod lagane ljetne haljine, i pravilno zategnuta crta još uvijek čitavih čarapa. Zvuk peta koji te prati još odnekud iz predgrađa. Večeras bi se mogla omotati svilena marama oko tvojih uzdaha, čvrsto zategnuti zapešća o metalne prečke nekog dotrajalog kreveta. Da se malo obuzda pohota. Nagon će te odvesti do pristaništa. U neku tamnu ulicu koja nema oznaku, a znat ćeš da je jednosmjerna. Iz jednostavnog razloga što nećeš ugledati niti jednog prozora. Pokucaj na vrata skladišta, puna su raznih mirodija. I pokojeg razbarušenog preziranja. Pazi da ne ostavi na tebi trag crvenih usana. Na tu pomno uštirkanu kragnu. I svakako pripazi da ne zaglumi strast, lakim potezom noktiju preko ramena. I ne ljubi ju, bit će ti zahvalna. Nemoj se približiti niti nijansu više no što je potrebno da ona tobom zavlada. I ovaj put ćeš imat oderana koljena. I ovaj put nećeš pobjeći od njenog nektara.
Igrat ćeš opet na kartu koja ima 52 različite mogućnosti da se okrene, i znaš da si tog jockera sakrio da ti se slučajno ne posreći. Bacaš klikere po prašini, a oni i dalje prelamaju spektre, i pustiš ju da se glasno zakašlje, da se kako-tako malo odmakne. I ne izlazi ti iz glave potreba da te laže dovijeka. Svjesnost neće ovaj put biti otežavajuća okolnost, ako se jednom donese presuda. A ima li tog suda, s knjigom presedana, s tom sudačkom perikom i ponekim neusuglasivim glasom porote, koji bi mogao potpisati rješenje od emocija? I neće ti dati da joj uništiš frizuru, za nju je noć tek počela. Dijeliš ju sa zalutalim poslovnim odijelima, sa uniformama u prolazu, sa prljavim, lučkim kombinezonima, i znojnim košuljama. Dolaziš kako bi prvi dotakao svježinu koju još uvijek odaje brižljivo zategnuta kosa. I pokušaš ulovit trag dima kojeg ostavlja njena cigareta, kada te kao znak nezauzetosti zamoli da joj negdje iza ugla ju pripališ. Zna sve o tebi, a to je puno više od inicijala na maramici koju si joj pružio kada je onaj put, samo jednom pred tobom zaplakala. Tad ti je pripala, ili bolje rečeno, tad te prisvojila. Makar znaš da ćeš opet ujutro grlit jastuk kraj drugog uzdaha, makar znaš da ona ima puno više za dati nekim drugim dušama. Ova noć će na par dana podmiriti troškove odgoja jednog djeteta, samo... kolika je cijena?

Oduvijek su me zvali Art. Makar mi je pravo ime bilo potpuno drugačije. Majka mi je pričala kako sam nadimak dobio po svojim umjetničkim talentima. Ja ih nisam nikad primjećivao. Znao sam doduše napraviti najbolje napitke u kraljevstvu, ali u tome nisam vidio neku veliku filozofiju. Pa sve je bilo već zapisano u knjigama, a ja sam samo iz epruvete u epruvetu pretakao raznorazne supstance. Bio sam voljen na dvoru, pogotovo od dvorskih sluškinja koje su vjerovale da ću jednog dana napraviti nekakvu čaroliju za mjenjanje staleža.
Tvoja kočija je bila jedina koja na sebi nije imala inicijale, tvrdila si da ne želiš da itko zna čija je. A mi smo svi znali da je tvoja baš po tome što je bila neoznačena. Ne čudim se što si se htjela izgubiti u masi. Imala si kosu boje krvi i nije ti to baš pomagalo u životu. Ja sam bio čarobnjak zbog svojih vještih ruku, a ti si zbog tog istog dara prozvana vješticom.
Nagledao sam se muke s tobom. Kralj se čudio kako uvijek kada krene u lov nestane lisica, a ja sam znao da ih ti kod sebe skrivaš. Nisam te odao, ali je bogme trebala sva moja oratorska vještina da se nekako spasim od kraljeva naloga da nešto poduzmem. Rekao sam mu da bih mogao napraviti posebnu frulu, ali da tog drva nema nigdje u krugu 45 dana jahanja. A kada je odlučio poslati jednog dvorjanina po to drvo, morao sam mu potanko objašnjavati kako će to drvo u 45 dana jahanja nazad postati prah. Jedino me moj ugled spasio kraljeve nevjerice. Nisam te htio izdati. A i znao sam da si ti jedina koja ima žablje bjeloočnice, supstancu koja mi je trebala za veliki dio mojih napitaka. Čudila si se kako ih ja nisam u stanju pribaviti sam, a znam da znaš da ih namjerno nisam skupljao kako bih imao dobru izliku ponekad se iskrasti do tvoje kuće.
Meni je ionako jedino bilo dopušeno ti se toliko približiti, jer je kraj zaključio da se znam štititi od uroka. Znaš, nisu ti još oprostili ono jutro pored potoka. U biti, nije im jasno kako se tvoja sjena tamo igrala sa vilama, i uzalud sam pokušavao objasniti da alkohol kojeg je mjesni krčmar točio, nije bio od isključivo benignih sastojaka. Kralju je bilo bitno da njegovi dvorjani budu sretni. Pa su ti zbog toga prikačili osudu za slijedećih 7 života. Kao da itko od njih zna da budući život ionako mjenja uloge. Znam to, jer te imam u svim svojim bilješkama već stoljećima, i uvijek si bila na margini društvenih krugova. Ne zbog svoje ćudi, već zbog moje želje.
Igrao sam se tvojim ugledom, da bi ti se samo ja približio. I nisi se bunila. Onog dana kada si se nabola na ono trnje, bio sam spreman uzeti pokoju kap tvoje krvi, pa da napravim najjači serum ikada. Serum koji bi napokon ono što smo stvarali svatko na svoj način ujedinio u jedno. Nisam mogao ni sanjati da će krv biti takve blage nijanse ružičaste, te sam odustao od tog nauma. Pa ti si bila u srži još plahija no što sam imao u svojim zapisima. Zato sam nakon toga poslao onog čuvara šumskih drumova da ti bude pratnja. Prije toga mu davši napitak koji mu je isključio sve osjećaje prema tebi. I vidim da si mi bila zahvalna. Jer sam poslije 3 dana na svojim vratima pronašao zavezanu ljubičastu vrpcu. I da, nije to moglo biti ničije drugo djelo osim tvoje, jer je samo u tvojim očima ljubičasta boja živjela slobodna.
Zato ti i nisam htio na vrat nakačiti ovakvog nesretnika, nisi rođena da budeš zarobljena...barem ne dok ne uspijem premostiti sve ovo u sebi, što ti ne bi donijelo ništa više osim suza.

Mogu jednog dana osnovati zakladu, fond,
mogu isto tako možda ne raditi fuš,
biti poznata zvijezda, crveni tepih, James Bond,
mogu krojiti zakone, mjenjati ustroje, zovite me Bush.
Mogu možda biti skromni čuvar crkvenih zvona,
tamburat po sajmovima, u kakvom klubu svirat blues,
ili da počnem širit sablazan kao Madonna,
upisat se u memoare svijeta kao Howard Hughes.
Mogu diktirati modne imperative, ono "must have", ili da mi kažu hvala na impulsima Bell,
bez jet-lega prelijetat vremenske zone (liječit ozone)
ili da negdje o meni kruže legende, da sam Wilhelm Tell,
da bacim na koljena moćnike, pobjegavši sa Sicilije, kao Corleone.
Mogu me posudit iz neke knjige, recimo da budem Vronski,
mogu me stavit da mi dom bude slikovnica, da budem Snjeguljica,
mogu preć poznato i nepoznato, kao Aleksandar Makedonski,
a ja, ja ipak biram, i glasno kažem, najbolje mi je biti Tvoja Ludica.

Ne dotiče me više ništa (neprilično navodno)
A tad sam kraljica leptira (općenito prikladno)
S jednim pomakom krila (savršeno sukladno)
Na trenutak okrznem usne (gledaju napadno).
 
Sa poneke sjene ukradem osmjehe (neka sam smjela)
I kredom crtam oko mrtvih stihova (neka moja djela)
Urnebesom vraćam miru aplauze (neka sam  htjela)
U prolazu dotičem, ali se ne primičem (neka sam vrela).
 
Iz buketa jeseni kradem bundeve (priznajem neprimjetno)
Sa vruće žerave kušam kestene (sasvim decentno)
A sa nekih mekih obraza spokoj (odajem sjetno)
Dok netko luta sa mnom po stopama (neporecivo spretno).

Ponekad pijesak sačuva ono na njemu napisano. Pa te po povratku sa dugog puta dočeka misao očito ne dovoljno dobro zaboravljena. Zakašljat se ne znači nužno i  pročišćenje grla, pokojeg bakcila zaostalog ti u nosnicama, tračak njene epiderme ti pod prstima. A ti se igraj sa njenim osmijehom, mjenjaj brašno za konfete, pa posipaj ulice koje pale rasvjetu samo zbog tebe (tako je lakše, ako vjeruješ). Nisu nužno sve istine istinite, uvaži druge pjedestale (uzmi u obzir sve ono što su druge budale dale, pogledaj njene suze, koje bi da su znale...stale). Paše tu i tamo patetika, nekako nas nagoni da se osjećamo ljudima. A sve ono svojstveno griješnicima sasvim pristaje uz bilokoje cipele. Pa makar imale one tanke, tanke remenčiće ili vojničke potplate. Kad nešto nagaziš, nije bitna čak ni snaga, već sami čin.
Ona se vidi nakon dugo vremena kao oslobođena.
A ti se igraj sa njenim uvojcima, zamrsi joj kosu poput čička (ajde da sad ovdje ne rimujem). A ti se zalijepi kao pijavica, i laži slobodno da je svrha medicinska, karton je ipak otvoren kod najvećeg stručnjaka.

Pa te pitam: Smijem li reći?, a tebi oči već sve govore. A ja opijena, tobom, šutim da sam ti to već rekla dok sam te snenog gledala. Ti mi kažeš: Aha. Mislim spava, nema pojma da sam tu ja. A kad se maknem na drugu stranu kreveta, ruka ti odluta do moga struka, da me stisneš k sebi, da ne budem daleka. Smiješim se tad, poprilično sigurna, da nijednom neću zažaliti što sam te blizu pustila.
Znaš da se klinka zaljubila, pričam sa svojim duhom sa druge strane ramena. Ova klinka nema vremena za biti daleko od njegovog jezika. Ova djevojčica ima bajku koju joj crta njegov dah po žilama. Ne, nisam opet zaljubljena u nekog mangupa. Osjetim usne kako mi kažu da sam se baš u krilo uklopila. Ja samo stavim guzu na toplo i znam da se potpuno slažem sa tvojim preponama.
Znaš, nisam se dala u dlanove izgubljenog klipana. Ovi dlanovi kad me drže nemaju dvojbi pod prstima, da... ja sam jedina. Pa vidim kako me traži da mu budem pored obraza, a ja? Ja se priljubim, onako toplo sanjiva. Nema smisla da se opirem, ne tjera me da budem ranjiva.
Znaš, ova djevojčica sada ima 2 klikera, koji i iza zatvorenih vjeđa paze na njena maštanja, uvuku se u njih, opipljiva čarolija. Znaš, ova klinka ima čovjeka od velikih planova, a šta da radim osim da se složim sa njima, znam da mi je to sudbina, svaki dan gozba za osjetila.
Znaš, ova žena sada ima snažnu žudnju među bedrima, žudnju koju održavaju uigrani pokreti, još od prvog dodira. Ova žena ima buktinju negdje u dnu leđa, tamo gdje kad sam u naručju osjetim kako pulsira. Pa se jutrom budim ranije, samo kako bi ga udisala.

Uzorak haljine sa posljednjeg susreta, ona aroma kave koju voliš samo sa njegovih usana, pogled koji zna da si zvijer ranjiva, riječi koje odzvanjaju pijano hodnicima.
Nedovršenost kao motiv sudržanosti.
Nedvojbenost kao čežnja ka mističnosti.
Nepotrebnost kao nadomjestak neprimjetnosti.
Nespojivost kao element preobražaja opipa.
Neupitnost kao predskazanje možebitnog kaosa.
A valcer ima šablone, da ne zaboraviš korake. Na podu otisci izlizanih parketa. Plesovi u kojima se vodi svaki put iznova nova pratnja. Na dvorskim balovima i po seoskim drumovima. Sa carskim svitama i ciganskim jecajima.
Nečastivost kao težnja bezvremenskom.
Neupotrebljivost kao posljedica nepovezanih kauzalnih nexusa.
Nepristupačnost kao istina o proglasima (na svoja 4 zida).
Nesalomljivost kao odraz u nemirnim brzacima zatvorenih bazena.
Neizliječivost kao uputnica za jedan nesablažnjivi povratak.
Zbog jedne kućice sa mirisom Toscane. Zbog kuhinjskih krpa iz bakinog miraza. Zbog rukom oslikanih keramičkih pločica. Zbog one ljuljačke na stablu trešanja. Zbog zagubljenog mačka u grmu borovnica. Zbog veselog psa koji čuje zvuk poznatih koraka, zbog trijema gdje zrak ima miris tvoga okusa.

Po staklu rasuta.
U kosi skupljena
Sa kapljom pelina pored usana
(iz uspomena)
Od ugriza obrana
Za još jedno jutro rođena.
 
Svakodnevnica svestrana,
Nepojmljvost sustavno dorečena
Jarki trag pudera
(iz uvoza)
Preko rubova košulja, oznaka ramena
Jasni signali sve do tjemena.
 
Mjesečeva polucija,
Odzvanjanje uznemirenih vukova
Pretvaranje sjemena
(iz vena)
Rasprši se cvijet tulipana
Uz klompe, bez vjetrenjača.
 
Segmentiranje prodiranja
Usvajanje potisnutih navika
Štampanje obrazaca
(iz reklama)
Bunilo kojeg zamoliš da zasanja
Lucidnost koju otjeraš dovraga.

Zaboravom ću lizat rane od kopriva koje sam brala dok sam još mislila da na mojim dlanovima samo oporavak počiva. I ostavit ću svaki ožiljak kojeg nađem na putu, kada budem igrala u ogledalima, dok mi na leđima bude pogled koji skriva da sam bila jedina. Odrasla i možda i za mrvicu prerasla. Kada zaplešu sati nakon tempiranog broja obzora, koje si htio gledati, koje si imao priliku buditi odzvanjat ću na usnama poput riječi borovnica. Bit ću svežanj malina, spremljen da bude zimnica. Sve do nekog novog proljeća kada se glicinij prospe u slapovima.
Trnje nekoć davno prodano na licitaciji, tko više povrijedi njegovo je. Negdje na doku imam mornara. A jedrenjaci na svojim provama zrno soli i obranu od valova. I može se ponekad ako nema vjetra i puhati punim plućima u jedra. Dignuti zastave svih akvatorija. I opet ćemo se igrati gusara. Koliko daleko možemo tvrditi da sve ono što djelimo ima pravo na zastaru? Gatam sudbinu iz autobusnih karata. Jeftino i vrlo točno. I znam u sekundu predvidjet svaki drhtaj koji bi da ga pustim zagrlio svijet. A ja ga dijelim na centimetre, da duže potraje.
Prodajem jeftino parole na svim glavnim raskršćima, i svesrdno se nadam da će barem malo biti potpomognute istinom kada ih izgovore drugi. Naime, garantni list mogu samo sebi izdati. Popravljam kišobrane sunčanim danima, pored gradskih fontana. Podsjetnik da se od sunca treba više zaštiti nego od kiše. Ona te smoči, par mokrih čarapa brzo zamjeniš, a ono, ono te ipak sprži. A to sunce tako lijepo sija u nekim očima.
Mjenjam dotrajale sanjarice. Anagramiram sve riječi koje bi možda mogle imati prizvuk odlaznih koraka. Sviram samo bijelim tipkama. Ravne tonove da se zauzdaju emocije. I samo se još uvijek mučim sa mozaicima. Svi su složeni, a opet poneki dio nedostaje. Pa pretačem slagalice iz jedne u drugu. Kalemim voćke ako baš zatreba, po svim većim gospodarstvima, iz sebičnih pobuda. Jesen mora biti bogata plodovima. Da stvori ravnotežu sa ranim trešnjama. A ponekad, ponekad plačem po sprovodima. Tako puno lakše sakrijem od svijeta da ne znam živjet sa suzama.

Virtualni svijet...hmm, moje sanjarstvo je opet došlo do izražaja. Ne znam zašto, ali bilo je lijepo mislit da u ovom „drugom“ svijetu se neke stvari ipak razlikuju. I da je sve to projekcija nečeg što imam u glavi. Da...dugo je trajalo. Ili sam ja jako blesava, naivna i u oblacima, ili stvarno nešto u drugima ne štima. Ne pokušavam se izdić iznad nikoga, i nepobitna je činjenica da sam po blogovima srela jako puno pozitivnih ljudi, ali nažalost, kako to biva i u „stvarnom“ životu one druge strane vage je puno više, i preteže. I čini mi se da na ovom mediju sve stvari nekako puno lakše pronađu uši da ih se čuje, vjerovatno iz činjenice da su sve oko nas u većini slučajeva ljudi koje ne znamo, pa za čije osjećaje i manje brinemo. Ali dragi Bože kojih sam se ja tu priča nagledala i naslušala. I sav taj prljavi veš se tako nekako ponosno vijori po postovima. Skidam kapu ljudima koji imaju samo potrebu da nešto napišu, da se izraze, da nas možda nečem nauče, da nas puste u svoje osjećaje. Jedna je po meni činjenica nepobitna, da je 80% ljudi na blogovima jer nečim nisu zadovoljni u svom životu.
Blog je sredstvo kojim izlazimo u svijet i možemo napravit kakvu god fasadu poželimo, biti krhke damice, vatrene lavice, neustrašivi predatori, zbunjeni papci, drski frajeri, centar svih zbivanja. I možemo biti jako slatkorječivi, i svakog zvat draga/i. A onda ide ona razlika između pojavnosti na postovima, i onog što se odvija u privatnim porukama. Sretni brakovi odjednom više nisu istina. Lude zaljubljenosti odjednom i nisu više baš tako lude. Neustrašivost je odjednom u srazmjeru sa hrabrosću lava iz Čarobnjaka iz Oza.
Zaborave se drage ženice, dragi muževi postanu samo stranci (opet moram naglasit da ne želim generalizirat, naravno, jer ima ljudi koji savršeno dijele ono tu i ono vani, ako se može takva nekakva distinkcija napravit). I tako je lako tu biti vamp, vjerujem da to ponese. Hej pa jebote, ja tu mogu ispast jebena zavodnica/k. A vani sam tek neprimjetna jedinka koja kupuje ujutro kruh, odradi posao, dođe kući i radi uvijek iste stvari, ali na blogu? Pa danas mogu bilo što izmislit da sam radio/la. I mogu imat sve žene/muškarce ovog svijeta barem u mislima. A pokušaj tu nije kažnjiv, osim u slučaju da malo previše obećam pa slažem. Tada me se može prozivati po blogovima, ali jebeš to, otvorim si novi nick, nađem novi blog, i eto me opet jašem.
Ja imam sreću da ne komuniciram previše s ljudima, ali opet nekako informacije dođu do mene, valjda ljudi osjete da ne lajem okolo i da mi prenošenje raznih priča nije zabavno. I ono malo informarcija što dođe je za mene previše. Svaki put mi treba vremena da si svoj svijet opet stabiliziram, da se uvjerim da sam normalna.  Neke ljude tu jako cijenim, nema ih smisla nabrajat, jer vjerujem da oni to znaju i bez toga, a ovo ostalo, kao i u stvarnom životu, tko mi ne paše, ne približavam mu se. Ne natječem se u dokazivanjima, ne treba mi, znam tko sam i šta sam. Tu i tamo vani, sve sam to ja, nema razlike.
Obična, i ne pada mi napamet si stvarat tu dojam da sam imalo drugačija. Jer bi to značilo da nisam sobom zadovoljna, a sve i da nisam sobom zadovoljna, na tome bi onda poradila djelima, a ne rječima. No sad ispada da sam tu sebi htjela neki hvalospjev složit, a nije mi baš to bila namjera. Možda sam malo u krizi sa svim ovim pojavama na blogovima jer su mi puno dostupnije nego u stvarnom životu, ili čisto zato što je ljudima puno lakše pričati dok se kriju iza anonimnosti. A muvanja je bilo i uvijek će biti po blogovima, samo ne vidim potrebu da se to onda maskira. I namlila sam svega i svačega, mislim da je dovoljno jasno onima koji razumiju.

Ostaviš vlažni trag usnama,
A topli dah mješaš s mojim riječima,
Pa mi kažeš da pripadaš davno nestalim faraonima,
Igraš poker sa svim mojim demonima,
Zrak je gust, nabijen tvojim feromonima.

Da sam markica, ne bi se od tvoga jezika odvajala. Stigla bi ti jednog dana na omotnici, adresa: tu sam da bi ostala.
Da sam koverta, ne bi me nikad zalijepio do kraja. Tako da ne bih nikad bila poslana. U nekoj ladici bi čuvala tvoje slike. Sa mora, sa zimovanja, sa svadbi i vjenčanja, i svim bi drugim ženama na tim portretima nacrtala brkove. I spojene obrve.
Da sam paket svaki dan bi ti bila dostavljana. Veseli poštar rumenih obraza bi živio samo od mojih poštarina. I uvijek bi te iznova iznenadila otvaranjem poklopca.
Da sam brzojav, imala bi važne vijesti za tebe svako jutro. Otipkana samo tebi razumljivom abecedom. Pričam ti u raznim kombinacijama, riječima od kojih se samo ljubav sastavlja. Pošiljatelj: ona koja zna da o njoj misliš satima.
Eh, a da sam razglednica? Slala bi ti sebe sa raznih destinacija. S okusom soli, s mirisom snijega, sa užarenom lavom, sa pokojim škakljivim gejzirom. Sa zalascima iza oceana, i sa koracima tanga. Pod maskom s karnevala. Da se unese štih izazova.
Da sam prigodna čestitka, slala bi se da ti kažem u svakom trenutku da je svetkovina to što me gledaš tim blagim očima. Sasvim doboljan razlog da zasviram kada me otvoriš. Ponekad popraćena sjetnim harfama, ponekad neustrašivim bubnjevima, ponekad samo a capella važnim riječima.
Da sam nekakva uplatnica, znaš da bi na meni pisalo: pretplata podmirena do daljnjega. I to velikim slovima, da to primjeti i susjeda kad ti zaviri preko ramena. A kad krenu pričanja, ti slobodno reci da varaš na porezu. Doći ću ti kao popunjena porezna prijava, rješen slučaj, samo povrat svih uloga, u obliku mekih trepavica pored tvojih obraza.