sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Kad je Žac tog dana onako nekim znalačkim glasom rekao „Nema ugodnijeg prizora od lijepog lica dok ti puši“ nekako sam se sa njim složio. A onda sam poslije proveo večer pokušavajući se prisjetiti tih ugodnih prizora. I samo mi se vrtio taj miris jabuka. Taj njen miris jabuka. Nevjerojatno kako me pored svih tih ugodnih prizora ipak samo taj miris preplavio. Nakon toliko dugo vremena. Umjesto otvorenih usta spremnih za još jedan prizor za momačke razgovore vidio sam samo njene stisnute usnice kad bi se ljutila.
Onda sam počeo proklinjat u glavi „smiješne za maturu haljine i sandale boje mjesečine“ i sve čaše koje mi nisu bile pri ruci tu noć.
Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.
Žac je nakon nekog vremena opet progovorio: „Znaš nema boljeg zagrljaja od onog kada te lijepe duge noge stegnu oko struka“. Ovaj put je već njegova intonacija bila kao da je došao do fenomenalnog otkrića. I vidi stvarno, frajer u meni se složio, bez imalo sustezanja. Krenuo sam se prisjećat tih zagrljaja. Znao sam da ih sigurno mogu barem nekoliko nabrojat. Uzalud. Ovaj put je došao u posjetu samo okus sjajila sa aromom vanilije. Sjetio sam se zalaska boje brusnice. Kada je prvi put ostavila pečat po kojem ću je pamtiti.
Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.
A onda sam već počeo proklinjati „do jutra me tješili, da ima milijun takvih kao što si ti...“. Pa se odnekud dovukao miris pudera. Jasno sam ga vidio kako ju ocrtava u nekim sjenama koje su mi okrenule leđa. Prije nego je otišla, sa svih zajedničkih fotografija je sebe izrezala. I tada me s tim nije kaznila. Kazna će me sustići večeras, kad ju poželim potražit na tim slikama. Da u misli dozovem ugodne prizore sa početka priče. Njih, umjesto mirisa i okusa koje puno teže podnosim.
Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.
Žac je tvrdio da dok je krevetu sa nekom curom, u glavi može zabrijat da je s nekom potpuno drugom. Tu je bio na mom terenu. Ili sam ja nekoć bio na tom terenu. I s njom. Lako bih si zamislio drugu, a onda joj to na kraju blesavo priznao. Da olakšam odlazak, ili da otežam ostanak.
Pa sam onda počeo proklinjat „tu noć kad si se udavala“. Jer je te noći možda najdalje odvela to dijete.
Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela, to dijete koje je ona.

Znaš, nemam ni muža. Ni ljubavnika ni psa, ni mačku, ni neku biljku- rekla mi je. Ne znam da li mi se tad htjela hvaliti svojom slobodom ili mi se samo jadala o samoći. Znala je tako često doći za šank i početi pričati ne obraćajući pritom pažnju da li ju netko sluša. U onoj buci sam znao samo vidjeti kako joj se usne pomiču i kako se zvuk gubi negdje u mirisu alkohola. Zamišljao sam tad da se mene obraća i ponekad je stvarno samo meni i pričala. Nije nikad čekala odgovor, kao da sve zna i ne traži potvrdu. A onda ju jedno vrijeme nije dugo bilo.
Nije bila u nikojem pogledu žena koju bi prigrlio, a imala je moć da me odvoji od cijelog svijeta i spremi u svoje zjenice. I nisam tad mogao shvatiti otkud tolika tuga u njima. Zavlačio sam se potajno u mislima pod njenu majicu. Maštao da se igram s tim bradavicama koje je prkosno pokazivala izbjegavajući nošenje grudnjaka. Njoj nije ni trebao. Pričala je o nekom poslu na moru i želji da otputuje na Island. Kako je već bilo prošlo par mjeseci od njenog zadnjeg dolaska, vjerovao sam da joj se želja i ispunila. I ne znam da li sam bio sretan ili razočaran zbog toga. Sretan zbog nje i razočaran zbog sebe, jer više nije bilo mogućnosti da istražim maštanja. S tom Marinom koja je bila sve, samo ne privlačna.
Jednog dana stigla mi je ružičasta koverta, i ne znam zašto sam na nju pomislio. „Znaš“ pisala mi je „ lagala sam. Imam i muža i ljubavnika i psa i mačku i biljku.“ Ispričala mi je priču o mužu pomorcu, oženjenom ljubavniku, psu vučjaku, mačku kojeg je pokupila na cesti i fikusu koji je pokazivao znakove uvenuća. I znali smo oboje da me sve to ne zanima, ali da ću svejedno pročitati. S tim dječjim rukopisom znala je da ne može pisati o ozbiljnim stvarima. A ja sam cijelo vrijeme čitanja ionako samo se pitao da li mi je to pisala bez grudnjaka. Nije mi objasnila zašto je baš mene odabrala. Muž joj je trebao otići opet na brod kroz par dana, te mi je napisala adresu i dodala kako bi me voljela vidjeti.
Nisam imao namjeru pristati, nisam tip muškarca koji bi čekao da se muž makne kako bi mogao uletjeti i popunjavati praznine. Nađi si drugog jebača pomislih, samom sebi neuvjerljivo. No, pismo nisam bacio, nisam ga poderao na bezbroj komadića, nisam ga zaboravio. Brižljivo sam ga spremio. Znao sam da će znatiželja biti prejaka, i znao sam da joj se neću opirati. U subotu je bila gužva, na kraju smjene sam imao samo umor i želju da se maknem od svega. Pa sam otišao k njoj. Bila je budna kao da je nešto čekala, i možda je lagala kad je rekla da čeka mene, ali je prijalo.
Pričala je o svemu, a ja ništa nisam čuo. Još uvijek je grlila tugu u očima. Onu tugu za koju sam se nadao da je samo sjena zbog loše rasvjete za šankom. Izgledala je sad mnogo starije, mnogo bolnije. Micala je kosu kako bi pokazivala gola ramena. Za mene ona nisu bila gola, bila su puna tereta, nekih ispraznih dana, pogrešnih lutanja, zaboravljenih snova. U jednom se trenutku nagnula da bi joj tad provirila bradavica, jedna od onih o kojima sam maštao. Bolno sam se otrijeznio. Tamni krug koji sam ugledao nije donio ushit, naprotiv, nisam mogao a da ga ne doživim kao još jedan trag mora života, tamni podočnjak intimnosti. Znao sam tad da je ovaj „dječački“ san bila samo iluzija. Kaput sam uzeo dok je bila u wc-u, tiho otvorio vrata i prigrlio noć. Meni je sve na ovom svijetu trebalo, osim nje.

I da sam ti samo tamnica, zlatna krletka u koju puštaš sve svoje strahove opet bi noćas zauzdao konje pored mojih usana.
Potez sam pera koji ostavi zarez na tvom dlanu.
Granica sam svih tvojih kaosa, pa puštam čuvare da ne udaraju pečate kada bježiš po dah razuma. A on ti slatko šapuće poput uklete kutijice s balerinom bez noge.
Cirkus ovdje ne gostuje. Imamo samo loše izvježban igrokaz sa jednim činom i 2 lutke popucalih šavova.
Ostavit ću noćas pustinju ispod tvojeg prozora. Odavde do Sibira pregršt neispričanih tragedija, pa ti ukazujem na to da oprečno ludilu nije čista svijest nego samo obrnuta proporcija tog istog uma.
Potpuno definirana sam ti apstrakcija. Nacrt koji se u tebe potpuno uklapa. Pa me hraniš svim tvojim napetostima.
Dodatak sam svim tvojim stimulansima, potenciram ih na entu. Bez ijednog dodira. Korijen sam mašte koja kreće iz tvojih zjenica. Pa me razapneš na križ vlastitih grijehova.
Bludnica sam. Sram sam skinula poput stare košulje. A ti me izgladnjuješ, te poslije ubireš sokove. Nasloniš me na zid i istražuješ sve proreze, da ti nisam možda skrila još ponešto što ti nedostaje.
Dekadentna sam u neumjerenostima. Potičem te na halucinacije, koje uspješno prisvajam pa te od njih odgovaram sve dok se ne stvori ovisnost.
Imam poneku šutnju za svaku tvoju strepnju. I lavinu odgovora za sve tvoje neizgovorene objede.
Znaš da sam neprocjenjiva i jeftina, koncizna i savršeno nedorečena.
Lascivna sam. Prijestup za koji se ne odgovara. Nisam kažnjiva. Samo sam plod svih tvojih nagona. I u to sam te savršeno uvjerila.

Cvijet oleandra kad se rasprsne po nevjernim dvorištima,
obilježi nekako sve uludo potrošene izjave.
Praznovjerja koja posluže kao pokriće za licemjerje. 
Jer je uroti uvijek lakše da ti prošapće
kako se boji soli koja se rasula,
a da ju poslije nisi prebacio preko ramena,
nego da ti glasno da do znanja što ti je sve zamjerila.  
Pa se od tebe ne odvaja.
 

Jer ti ljubav nije darovana,
brojalicom si je nekom pokupio poput spolne bolesti, nemarom.
Jer nije to samo propuštena požuda koja te opsjeda,
i nagrižena usna koja ti uporno jezik pregriza.
Propustit ćeš jednom bijes kroz prste,
poput mekog pijeska koji liječi tragove biča na leđima.
Okreneš se i svedeš cijeli svoj nesređeni život,
na savršeni krug erekcija, penetracija i ejakulacija.

zašto u većini muških profila stoji da vas smeta homoseksualnost, jer naime ako niste znali i 2 žene u sexualnom odnosu spadaju u tu kategoriju, a nije da baš okrećete glavu kad to vidite...no dobro, toliko o mudrosti za večeras, ne bih vas više opterećivala, hvala, đenja...
 
update: mislim da nije da morate sve ispunit, bolje vam je to pitanje zaobić. (besplatni pravni savjetnik Majstorica)

i možda budem od volje za neku simboličnu nagradu

Iscijedit ću te riječi makar mi bile poslijednje, pa možeš onda gradom pričati o pripitomljenoj pošasti koja ti se pod nokte zavukla. Znaš da krijem nemani u svim džepovima u koje zavučem ruku, i izvlačim ih kao adute iz rukava kada se opet ne poklope pik i sedmica. Zadnjeg novčica kojeg sam na tom stolu ostavila, da ga ne bi opet uzalud u fontanu ubacila. Nema koristi od okretanja leđa i mrmljanja želja samom sebi u bradu.
Jer ako ne odzvone dovoljno glasno neće te nikad sustići, poput jeke koja se sklupča negdje u nekom klancu pa onda izbije van puno dalje. Primit ću jednom to tvoje pismo, i pisat ćeš o božurima, pisat ćeš o tome kako još nikad nitko se nije usudio poput mene pokrasti te, a onda te sačekati bez da se uopće pokuša riješiti dokaza. Pisat ćeš o ludim nevremenima koja tjeraju pijavice da nacrtaju naše simbole na razrušene krovove. Sanjat ću sve te tvoje opise, dok ne dođeš i pritisneš uza zid sve moje izgubljenosti.
Lutam ponekad po tim odajama koje sam sama, golim strahovima i porocima potonulih dana izgradila. Nemam tada ponosa, nemam tada obzira. A ti bježiš pa se opet vraćaš, tako ukrug sve dok ne ostanem bez lanaca.
Pitaj me sad koliko je još ostalo krugova i moj odgovor će biti nula. Sve dok zora ne pokuca. I dok prva zraka sunca ne uništi vampira koji svaku noć siše snagu preciznim ubodima. Ponekad u vrat, ponekad iza koljena. Zna da sam tamo najslabija. A ja se borim s njim i čuvam ta skrovišta, za onaj dodir jagodice koja ostavlja ožiljak bez kojeg više nema  pameti. Tragovi ludosti, no bez nje sigurno ne bi bilo ni stvarnosti.

Jer sam ti surova i sirova,
pod noktima krvava,
pa to brišem stružući bijeli kreč sa zidova
koje sam oko sebe podigla.
Još u ono neko vrijeme kada sam bježala.
 
Jer sam ti opojna i opscena,
sa zaboravom na vjeđama,
pa ga vraćam starim pastelnim bojicama,
a ružičasta mi se zagubila.
Još u ono neko vrijeme kada sam postojala.
 
Jer sam ti neodređena i nepodređena,
sa dozom prkosa kod trećeg pršljena,
pa se tamo lomim gdje sam najjača,
ne priznajem postojanje slabih karika.
Još u ono neko vrijeme koje nisam susrela.
 
Jer sam ti pljusak i prasak,
pod kaputom ranjena,
pa to skrivam starim džemperom
kojeg sam od raspuštene kose isplela.
Još u ono neko vrijeme koje sam disala.

Bit ću večeras bludnica, neprimjerenog dekoltea, da u njega spremiš sve uzdahe. Prekratke suknje da maštu sačuvaš za nešto puno smjelije. I cvast ću poput pupoljaka boje meda, i mirisa jasmina.
Bit ću večeras svodnica svih gradskih parkova. Na zabačenim klupama opkoračit ću svijet tvojih potreba. Predat se očima zalutalih izletnika. O naplati večeras naručenih grijehova, skrbit će jutro, kada ti samo ostavim trag gladnih usana.
Bit ću večeras kraljica cabaret scene. Sa moćnim oružjem izazova u samo tankim nitima haltera. Ugledat ćeš neka nova spasenja kroz očice mrežastih čarapa. I dobro slušaj zvuk mojih potpetica da  ih prepoznaš u svakoj od gradskih ulica, dok ti budem davala jasne signale koji vode do mojeg skrovišta...prije no što ti ispričam što je to pohota.
Bit ću večeras gladijator, samo ovu noć u tvojem carstvu. Krotit ću tvoje strasti, da ih potom prinesem kao žrtvu bogovima u naletima jačim od nagona, na sumanutim granicama preživljavanja.
Bit ću večeras tvoja mentorica. Naučit ću te tajnama starih zanata, sitnim potezima od kojih potpuno prisvojiš legendu o ženama zbog kojih ti se pomuti razum. I bit ću slatka, bit ću podatna, bit ću razvratna i bit ću neumjerena. I to sve još dok ne započne ni predigra. Obići ćeš sa mnom noćas tajne istočnjačkih vrtova, školu senzualnosti koju sam položila.
Bit ću večeras senzacija cirkusa požude. Gostujem samo danas u ovom šatoru načinjenom od tvoje košulje. I neka ti ne zasmetaju kulise spremne da me jutrom zamijene clownovi. Oni ne nose nužno suze, ali ni osmijehe. I dobro slušaj riku lavova iz kaveza, od njih ćeš poželjeti i ti pustit krik da te opije.
Bit ću večeras okrutna vladarica, i tjerat te da ostaviš tragove vlažnih dlanova na svim kuhinjskim elementima. Sokove tijela koji je znaju što je to pošteda. Kada se skupi dovoljno drhtaja, predat ću se poput nevinog janjeta, pa ti nježno šaptati da mogu biti sve, sve dok ispred stoji...moja jedina...

Kad se pomiješaju šećer i sol, nakon nekog vremena prestaneš pridavat važnost začinima. A kad ti puno toga nedostaje, u posljednjem trenutku shvatiš da najviše nedostaješ sam sebi. I tad se vraćaš stopama da se pronađeš negdje u već izblijedjelim sjećanjima.
Daš vremenu vremena da te više ne trga na more komadića. Prenosiš od nekog uličnog svirača ulovljena proročanstva. Jednom kad uđeš u Jeruzalem, neki će ti lutalica htjeti ispričati pravu istinu o postanku. A ti ćeš ga lakonski optužiti za plagijat svih tvojih spoznaja. Prošlost nema puno mana, osim jedne prepreke. Kada jednom uđeš u nju imaš paničnu potrebu da ju mijenjaš. I kad ta uzaludna borba spriječi budućnost da zavlada, ostaneš u sadašnjosti koja ti nije prijateljski naklonjena. Previše umora, previše želja, previše malo prostora. I jedno previše viška.
Nacrtat ciklame na napukle šalice. U njih posadit pšenicu za neke predstojeće blagdane. Ulovit s nekakvim starim aparatom privid blagodati, i slabo fokusirat nedostatke.
Šapnut će ti jednom Kineski zid kako je teško zidove rušit. I kada patina godina ugrize temelje, uvijek će naići neki stručnjak za restauracije koji će znati ožbukati procjepe. Pripazi tad da ne nanese samo jednu ruku na ožiljke, I neka koristi po mogućnosti zlatne slitine razumijevanja, za sve napukle korake.
Otkrit će jednom Mjesec Suncu tajnu kada se sretnu u nekoj pomrčini. O svim noćima kada te pratio. I znaš da će tad Sunce puno teže paliti sve tvoje predaje. Ljubit će ih blago da postanu pobjede.
Kad se nađeš kao brodolomac na nekom atolu bespuća, koralji će splesti štitove za oprez koji ponekad skrivaš, pa te reakcije iznenade. A imao si ih sve zapisane u bilježnicama požutjelih rubova koje služe za neke druge živote.
Nekim iskustvima ne treba dopuštati da se prenose. Neka iskustva služe samo zato da te udalje, pa da ih preokreneš i nikad više ne spomeneš.
Ponekad...ponekad u biti samo imaš potrebu znati koliko će sve to potrajati...
 

Ima dana kad je sjeta baš po mjeri rađena. Pa ju ne tjeraš. I uživaš u tom pomalo gorkom okusu duhana, i pomalo reskom mirisu parfema. Nasloniš usta na retrovizor i ljubiš sve ono što ti je za leđima, jer prošlost poznaješ najbolje. Gledaš u spomenike na koje ne želiš uklesati datume. I fali ti onaj sparni dan, i onaj topli dlan.
A kad se pojave suvišna pitanja, njihova nepotrebnost postane imperativ. Uzalud. I vrtiš ih poput krunice pod prstima. Čas klizi, čas zapinje. Čas se labavi, čas se zateže. Kutija s bojicama za crno-bijele tonove. A sve dobije odsjaj trake negdje sa početka prošlog stoljeća. Bez zvuka, samo nijemi pokreti usnama, na koje štimaš tekst koji ti prijanja. Pokoji list kestena zalijepim na stranice pored melankoličnih stihova. I cvijet maslačka otpušem na sve strane svijeta. Da se možda zalijepi za jedan obraz. Ne boli pokušaj, boli propušteno djelovanje. Imam upitnike za sve prilike, i zaključavam trezore samo kada uskličnici naprave zlatne kaveze i pohrane sve kamenčiće šutnute raznim koracima. Ili posrtanjima.
Da li bih sad uzela jabuku s toga drveta? Da spoznam sve...ne bih se kladila. Jer bi možda otkrića bila potpuno neukalupljiva u okvire koje hranim krvlju iz aorte, čvrsto spojene sa klijetkom koja čuva trag jagodica. Danas nije dan za smislenost, danas u glavi žive svi bubnjevi Afrike, danas divljina vrišti tako opojno, na onim slapovima koji će ocrtati duge.
Pripadam ponekad tom ruksaku (ono ponekad koje se protegne unedogled), pripadam ponekad onom suncokretu (ono ponekad koje se protegne na sve sunčane dane, bilo gdje), i pripadam ponekad toj kočiji (ono ponekad koje prestane u ponoć, pa mu bježi iz vremenske zone u vremensku zonu)... i pripadam ponekad tom plodu trešnje (ono ponekad koje znaš da ti pripada)...
 
 

Kad ugledaš prkos u kovrčama, neće ga par ispucanih vrhova otjerat dovraga, i ne briši taj ruž koji ti je pobjegao sa usana, pa priča o polomljenim čašama sa licem demona.
O da, da, ne prikriva ta haljina tragove zabludjelih požuda, olako se čitaju hijeroglifi na leđima. Lutalice su sjene koje se pojave kad je pomrčina nestalne mjesečine, odbjegle duše koje mir pronalaze samo kada negdje ljiljan procvjeta...
I ta očica što je pobjegla, oslonjena na neku tarabu koju nagriza suhi krik, onaj koji nema gdje da odzvanja, pa se vraća iz vjekova koji zaboravljaju prošlost koja bi se u ikakvu vitrinu stavila. Spremaju igrokazi kofere za pozornice sa daskama koje zaškripe na krive riječi. Kulise koje prate radnju u fragmentima iz neke druge predstave. (oni rukopisi za koje se ne zna kako su uopće saživjeli u nekim dijelovima publike).
Ako zakašlje glumica, negdje će sigurno jato jastrebova na nebu ispisati znak oslobođenja...Pod krilom zaštićeno je ono mjesto koje svim krajevima loših balada pripada, kada se u zadnjem stihu preokrene cijeli tijek navika...
Mirno spava sada jedna glava, (barem će uskoro na počinak), u skloništu od svih ratova misli koje plešu kada zjenice znaju da taj dragi osmijeh ujutro neće osvanuti kada svijet opet krene da tjera po svom (aha, dok ne zna da ipak ima neka jača sila koje pokreće os onako kako zatreba).

Ne dam da pomrčina nacrta mjesecu bore,
I ne dam da u isto vrijeme sunce negdje zađe,
Neka se miluju svjetlošću,
Dan je još mlad...
I brišem prašinu samo sa odabranih fotografija.
Pa ih svrstavam u albume sa i bez konotacija,
Da negdje možda postanu crno-bijele,
One su davno utažile glad...
Iz balona ispuštam helij, da sve poprimi smiješan glas
I sa obraza zalutalih klaunova kradem suze, radi promjene
Otvaram vrata cirkusa i bez potrebe,
Nekako, kao da je sve lakše tad...
Smiono vrtim suknju, koja tad stvara puni krug,
Rosne travke onda ljubim listovima, meko pod tabanima
A sve ono loše ne miruje,
Ali ne pridajem tome pažnju, sad...
Pločnicima vreva užurbano crta neke nove smjerove,
A ja čujem svoje potpetice, samo njih prepoznam, nehotice,
Udišem svaki nalet promjene,
Spremna za...svjesna...bilokad...
 

Koliko dugo treba neke uspomene knjižit dok se potpuno ne amortiziraju? Nemam kutijicu od školjaka sa spremljenim obećanjima koja se nisu ostvarila. Previše bi to bilo loše karme na okupu. Favoriziram cinično, prihvaćam nedvojbeno. Racionaliziram rasčlanjivo i tražim sva uporišta u objašnjivom. A onda fantaziram o upitnom. I spremam ga u šalicu čaja s rumom. Da u sve to umočim tvrdi keks stabilnih okvira koje moje misli mogu procesuirati.
Dok god mi je sve ono neprihvatljivo strano, uzdam se u razum. A njega iskušavam do svih granica. Pritom pazeći da ako se kosi sa onim iracionalnim fokusiram poveznice. To iracionalno donosi pomutnju i ponekad potpunu reorganizaciju stavova, s vijeka na vijek kad nastupi inventura pobrkanih lončića. Odrastem svaki dan sa pokojom spoznajom. I apsorbiram sve ono neprocjenjivo, na ovu ili onu stranu skale pluseva i minusa. Jer sve ono pozitivno može postojati samo uz negativno, kako bi se još više ispravnost dovela do izražaja. Kako bi u suprotnom znali da je nešto savršeno? Pustim to savršeno da se bori sa svim nestvarnim i realnim. Da bi se na kraju dobila esencija stanja stvari. Bez patvorenosti, optičkih iluzija i zaslijepljujućih fragmenata.
Negiram nerazumljivost, pravdam trenutnu izgubljenost, sve dok njen odjek proizlazi iz trenutka. Tražim priličnost, podupirem sablažnjivost jer dok te nešto može do temelja protresti možeš osjetiti i život, u svoj svojoj blistavosti. (Šaroliko društvo vanjskih i unutrašnjih impulsa nakalemi se samo ako vizija nije bistra, ogolit ju olakšava stremljenja).