sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

koje nježne dušice na iskri, pa dajte ljudi moji ne morate doživljavat sve kao da je upereno protiv vas, zaboli mene za sve vaše veze, a onaj tko nasjedne na provokaciju, a šta mu ja tu mogu, svatko imalo pametan se nasmijao, se la vi

Natrpanost mislima, onima od kojih te zabole obrazi od smješkanja. Blagi lahor koji ti prođe niz leđa. Za neke zore koje poprime okus čokolade koja se topi na usnama. Zbog neke bajke gdje nije zaboravljena cipelica. Uz onaj tepih srca namjenjenih mekim čizmicama. Razvlačim zavjese, pa negdje ugledam tvojeg disanja dimnjake. Sa ramenima koja pretvaraju suze u bisere, daruju ih zvjezdama da bi se splele ogrlice. 
Filigranski potezi prstima, intuicije koje se razvlače poput šečerne pjene. Lijepe se za bedra. Neokaljana proročanstva koja dijelim sa noćnim satima. Priznajem ukorjenjene zablude, spremam torbe za ostajanje. Dlan je spreman za čvrsto držanje. Iz čiste vjerno procjenjene poklopivosti trenutaka, onih koji isti koji znaju što vječnost pretvara. Jedan krevet i 2 jastuka, jedan pokrivač i 4 tabana. Jednostavna računica. Ušna resica već nagovješta riječi, možda čak bez pomicanja jezika. Ali ću te svejedno tražiti da ne štediš. Na ovoj burzi nema propalih uloga.
Na prvo podizanje palice izvikana cijena, neograničeno financiranje drhtaja. Izvest će tragovi kapljica znoja upute po ledjima. Za svaki pojedini komadić kože koje dugujem praznim noćima. I čitat ću te na bezbroj načina, znam da su prolog i premisa isti teorem. Ista je i konkluzija. Jednosmjerna karta za obitavanje u zjenicama. Znam da tamo ima dovoljno sigurnih temelja. I vidim kako se zavlačiš u pregib mi ključne kosti. Kod onih žila koje zasviraju melodije uz miris tvoje požude, preko moje podatnosti, preko svih problema koji postoje samo da bi nas više povezali.

Nakon susreta sa sudbinom, ljubičasti pogledi na svijet se uskovitlaju. Ne na pješčanim plažama i ne na zapuštenim kanjonima. Negdje u škrapama gdje u malim kovčežićima uspiješ sakriti sve ono što nisi u stanju ni sam sebi pokazati. Karte do blaga bačene, racjepkane u bezbroj komadića. Pretvoreni u finu prašinu, a znaš da ti je svaki broj koraka do onog x utetoviran u sivoj kori, negdje u predjelu uha. Možda te posjeti demencija, možda te razveseli lobotomija, možda jednom neka misao, puno bitnija u neimaštini onih par iskorištenih postotaka izgura taj zemljoput.
A-a, bad luck ili samo flashback. Možda malo konkretniji pojam, homerun. Palica nekog igrača će vjerovatno učiniti sve da se ne zaboravi. Igrača koji je jedino kriv što je radio ono što je trebao. Nek taj igrač bude kiša. Njena sjeta tako lako služi za utopiti sve krivnje. Pa se može onda optužiti onih previše litara po kvadratnom metru. Ako padnu i ako ne padnu. U nekoj vremenskoj prognozi bez virusa. Možda samo sam jednom virozom. Bakterijskom upalom koja će posve jasno, medicinski utemeljeno znati objasniti indikacije jedne povezanosti. I nuspojave stepenica koje se pomiču same. Do određenog stupnja, jer svi znamo i da eskalatori se ipak u suštini samo vrte u krug. Pasala bi neka truba, ajde nek bude Jerihonska.
Danas bi trebalo rušiti sve ono što se poput otrovnog bršljana saplelo o naume. Žaljenje ne odnese daleko. A užitak je ponekad žaliti. Zbog svih onih želja koje su kroz klesidru prošle. A kada si ju okrenuo već su ih pustinje prekrile. Ma, nije taj smak svijeta dugotrajan, cvijetovi hibiskusa mogu opet narasti. I nije uopće sve to kraj svijeta, samo tužni obris jedne kockice koja je baš mogla se uklopiti, samo da se nije radilo o posve krivoj slici slagalice. Bit će bolje....

Protrljaš svjetiljku opreznim dodirima,
poželiš kraljicu, sa krunom, safirima.
Nisi siguran da li sve to mora postojati ili
                                                             može.
Na tabanima razneseš pelud zakutcima,
dlanove ne prepuštaš prejakim stiscima.
Makar vrlo dobro znaš da se bez obzira
                                                        množe.
Daješ notama krabuljne mitske plesove
po nekom trnju razabireš ivanjske krijesove.
Vrijeme je, naposlijetku, odbacit zakone
                                                         strože.
Sasvim kompaktno razbacani vjetrovi,
nimalo previše izlizani, zabačeni snovi.
Baš onaj mozaik, vitraži vješti... vidiš da se
                                                                slože.

Napokon sam se danas odvažila pogledat film Carsko putovanje. Znala sam da će biti suza, ali vrijedilo je. Film koji ostavlja dubok pečat o svim onim odnosima koji bi obitelj trebali karakterizirat. Neizmjerno puno ljubavi ponajprije. Jedinstvo, briga o djeci, nesebično odvajanja da bi potomcima se osigurao život u uvjetima koji su sve samo ne blagi. Pingvini su izrazito monogamni. Imaju jednog partnera za cijeli život. I nevjerovatno je koliko nježnosti jedno prema drugome pokazuju kada se pronađu. Njihovo udvaranje je stvarno poput plesa. Ponese te. Na jesen se pronađu na jednom dijelu pola koji ih donekle klisurama štiti i gdje je led dovoljno debel da mogu provesti na njemu zimske mjesece. Po dolasku se pare. Makar mi kod njih stvarno paše izraz vode ljubav.
Nakon 3 mjeseca ženka donosi na svijet jaje te vidno oslabljena odlazi na dug put kako bi ulovila hranu da ojača i da ju donese piliću kada dođe na svijet. Tu na scenu stupa mužjak koji provodi mjesece na jajetu grijući ga. Imaju samo 10-ak sekundi da jaje predaju jedan drugome, a da ga hladnoća ne zaledi. Neki nažalost, pogotovo mlađi parovi, to ne uspiju, i točno im možeš tugu u očima vidjet dok gledaju to jaje iz kojeg neće izaći život. Mužjaci na jajima provedu najgore dane zime, udare vijavica i snijegova. Čekajući da se majke vrate iz lova. Poneka od njih se ne vrati. Postane plijen raznim grabežljivcima. I tu se ne gubi samo njen život, već i život pilića kojeg neće imati tko nahraniti. Dok se one vrate nazad pilići već polako počinju probijat ljuske. I odmah su gladni. Kada se majke vrate red je na očevima da onako onemoćali uspiju doći do mora i nahraniti se. Za to vrijeme mladunci rastu. I još uvijek su stalno gladni. Doći će opet vrijeme kada će majke morati krenuti u nadi da će se očevi vratiti na vrijeme. Osjetit će koje je njihovo pile. Valjda bi tako bilo koji roditelj znao prepoznati svoje dijete.
S vremenom mladunčad jača, oni koju su uspjeli preživjet glad i hladnoću zahvaljujući brizi roditelja. 3 boje su te koje dominiraju: crna koja označava leđa roditelja koji odlaze u potragu za hranom, bijela koja označava pune trbuhe kada se roditelji vraćaju i siva. Siva boja malih pingvinića koji su stalno gladni. Na proljeće se led počne otapati i pingvini odlaze iz te sigurne udoline. Pozdravljaju se sa partnerima, onima istima koje će najesen opet ljubiti.
Film koji ostavlja bez daha, i koji daje potpuno drugačiju perspektivu na odnose među životinjama. I neka mi samo netko još jednom dođe sa pričom da životinje nemaju dušu :).

obzirom da sam prikovana za stan zadnjih par dana, malo sam provrtila po blogovima i svakakvih čuda. Uglavnom se sve žene svađaju, te ova s onom jer ju onaj neki "prevario" jer je nekoj drugoj poslao poruku, pa je ta druga jedva dočekala to reć, a u biti je napravila uslugu toj prvoj. Pa onda jedna misli da su sve na iskrici se pomamile za njenim dragim.
Pa onda nađe za zgodno svugdje vidjet neku urotu protiv njih dvoje. Pa se onda "najveće" frendice zakače opet oko nekog muškarca koji tu visi već godinama. Ne znam šta se ima pametno očekivat od nekog tko sebe stalno proziva Bogom zavođenja, da će bit vjeran? Sve neke paranoje. Ili u biti čiste nesigurnosti. I potpuno krivi muškarci. Jebat ga. Preporuka: ako se već s nekim upustite u vezu, brišite s iskrice ako niste u stanju skužit zajebanciju, ili ako nemate još uvijek dovoljno povjerenja u partnera/icu.
I u biti ne vidim šta netko tko je u vezi ima visit cijeli dan na iskrici? Pustimo sad one fore..joj kad sam na poslu i tak...ali svaku večer? Jebeš takvu vezu...

Kad su se iz polukristalne kugle rasule perlice po ostacima urođeničkih naselja, bilo je vrijeme za polazak. U tom trenutku su bez imalo sumnje svi zvonici otkucavali drugačije satove. Neki pomičući teške batove unaprijed, neki unazad, balansirajući neupitno odmicanje. Ublažavajući neprimjetno približavanje. Lori je imala dva obilježlja. Po svakojakim mjerila neobjašnjiva. Na desnom dlanu istetovirane kazaljke. Koje su uvijek točno pokazivale kolika joj je sjena. Čak se nije radilo o optičkim igrama. Ostalo joj je to iz vremena kada se kretala samo tamnom stranom, pa je vješto našla načina da se podsjeti ponekad da ima obrise.
Drugi detalj je bio kirurški precizan ugriz na vratu. Četiri zuba i rana koja se nikad nije zatvorila, ali nije nikad ni krvarila. Nije nikad nikog usmrtila, nije takvoj rasi pripadala. Obilazila je vratove i krala mirise. Upijala tragove, živjela tuđe pustolovine. Sebi je bila obična. Sebe nije nikad ni vidjela. Sve dok nije jednog dana propucala knjigu koja je sadržavala sve ono što je ikad imala. Zlatni metak napravljen s kalupom oblika bubamare. Nek se nađe za sreću. Kad se knjiga razletila na tisuće sitnih prašnjavih čestica po zelji je ostao trag opijuma. Opojnih staza još nepropupalih makova. Brižljivo ih je obojala u fine plave nijanse. Pazeći da sandalama ne raznese sjeme na neko neplodno tlo.
Ponegdje su još stajale ljuljačke, oni još stari modeli na kojima su snovi bili stvarniji. Na kojima su snovi bili ostvareni. A iza ponekog stabla, bez imalo sumnje, u noćima kada su u nizinama čerge pjevale neke tugaljive pjesme, su rasle gljive. Iz čista mira su svoje klobuke skidale i puštale da ih se ubere. Ostavljajući otrov u posebnim spremnicima za putnike namjernike koji se ne odluče vratiti. Jednom prilikom je, kažu, sova tako okrenula glavu od svega toga, da je još ni dana današnjeg nisu uspjeli vratiti na staro. Inatljivo je odlučila mudrost podjeliti sa onima koji dođu za kojih neirecivo veliki broj godina. Lori nije voljela gljive, nije voljela ni sove. Lori nije voljela mraz. A kada su je optužili da je svojim ukletim dlanom poremetila ravnotežu, samo se slatko nasmijala... nema toga što bi moglo mi diktirati tempo koraka, prigušeno odgovori...

dođem na net, odem ponosno na ogame pogledat kako mi resursi rastu, i iman šta vidit, poslo mi neki krele flotu :((

Puštane su poruke u zrak poput dimnih signala. Šifre poznate samo onim zaliscima srca koji zavibriraju na pravim intonacijama. Pomalo poput nevine igre djece punih ruku krušaka, zamazanih obraza, za staklo zalijepljenih nosića. Plela se mreža neplaniranih, a nekako samim svojim slijedom očekivanih povratnih impulsa. Sretanje duša, bojanje kistovima opet otvorenih nadanja, koverte pune mirisnih cvjetova.
Misliš da mjesec šuti, a on one dimne signale iskoristi, nekom čarolijom ostavi na nebu znak. Ovaj put oblaci igraju na pravoj strani. Mekim plaštem crtaju priče, predskazanje noći punog mjeseca. Poneka briga oko nestanka zvjezdica, a one mirno spavaju ispod tvojih vjeđa. Dok Luna luduje slatkim poticajima, ta ista Luna koja šuti kao zalivena, dok dobro ne otvoriš oči.
Na peronu po prvi put se ne osjeti težina kofera. Puna livada lepeta krila leptira, negdje u grlu škaklju, ja nijema. Prebacit misli na banalnost neku kako ne bi drhtala koljena. Začudo nema kašnjenja. Nema ni dugog čekanja. Ono dani kada se svemir uroti da ti pomogne. Srce već odavno na dlanu. Obično se nose pokloni, a zar nema lijepšeg poklona kad ipak nakon strepnje ugledaš onaj neupitni znak potvrđivanja na usnama.
Pa te vodih u šetnju obalama. Bacah s tobom kamenčiće u mislima. Pravila krugove savršenih proporcija. Poput one kompatibilnosti zagrljaja. Ne odnosi plima tragove, ona ih ponekad samo čuva, u dubinama. Kako bi noću dala materijal za pjev sirenama. Sretnim stihovima koji ovaj put nisu prevara umornim mornarima, već svjetionik na dalekim putovanjima. Davanje podstreha kada valovi ponekad jače lupaju o obale. Ne treba ti tad jastučić sa čarobnim travama, ni esencije kupljene u čarobnjačkim šeširima.
Nakon jednog dodira znamen se utisne. Koža dobro raspoznaje jagodice. Prste koji klize po tijelima, pretvarajući ih u harfe. Brižna majka koje uči svoje mače da napravi prve korake, slika nježnosti koju ti probudi blizina. Mazni glas koji ti se plete oko nogu, smirenost koja ti prede pored uzglavlja. Dlan kojem se prepuštaš jer nudi naramak sigurnosti. Prilika te napravi lopovom i ukradeš vješto sve sekvence, da kad zatvoriš oči griješ misli za daljnje planove.
Otkucaji srca nisu iluzije. S njima otvaraš sve tamnice i puštaš na slobodu potisnute drhtaje. Osvjetlit staze lakoćom osmjeha, njedra puna vjetra kao pokretač modus vivendija. Nekim boemskim spleenom šaram sad po kulisama. Toplim narančastim tonovima na karti življenja mogu uvijek razaznati jastuk s kojeg idemo jedan drugome u snovima. Onih dana kada sam ti tako daleko, a tako blizu u mislima. Poput lizalice, tisuću slojeva koji ti se tope pod nepcima. I ti ju čuvaš, kako bi ti što duže trajala.

Od mojih kovrđa tvoji prsti pletu sedefaste počinke. Na uzglavljima rađenim od škakljanja tvojih trepavica po mojim obrazima. Uz nezaboravni osmijeh očiju ti u kojima se samo ocrtava refleksija putenih pokreta. Donja usna raspravlja sa tvojim jagodicama. Pričaju si priče blagim drhtajima. Vjerovatno će jutro ostaviti uspomene na zamagljenim prozorima. Obrise pokrivača zgužvanih od nepresušnih inspiracija.
Druga ruka ti ne da mira mojim koljenima, onim pregibima koji će ti znati pokazati kolika je potreba. Mješa mi se tvoj šapat sa uzdasima. Lagani ugriz za rame, kao oznaka tko kome pripada. Nema dvojbe, okus baršuna, mješavina borovnica i jasmina. Koža iscrtana ornamentima, ostavljaš ih jezikom kao žarišta. Uvertira blagog lahora koji će cijele noći pričati sa jakim udarima. U više čvorišta. S rosnim kapljama dugo očekivanih ljetnih pljuskova. Vidljivost oslabljena, polusklopljene oči tu i tamo ugledaju želju na sjenkama na zidovima. Sva čula, a jedna spojena emocija.
Na mojim leđima otisci tvojih dlanova, na tvojim poneki trag noktiju ostavit će znamen. Bedra znaju ritam koji se poigrava sa otkucajima. Ušne resice koncentrat živaca. Impulsi koji tjeraju krv do vrha bradavica. Do toplih prepona, do škakljivih tabana. Mišići u listovima spremni za dolazak valova. Oluje koje svojim vrtlozima te odvode upravo tamo gdje želiš biti. U tvom zagrljaju iscrpljena. U tvom zagrljaju sretna, u tvom zagrljaju spokojna.

Dugo već slažem rečenice, a nikako da mi zazvuče dovoljno snažno i blago, jako i milo, odlučno i nježno u isto vrijeme kako bih te opisala. Volim si laskati ponekad kako sam neke stvari od tebe pokupila. Kako sam se tvojom esencijom prožela. Naposljetku, ipak si ti ta koja mi je život udahnula. Što bivam starija to više osjećam koliko sam za tebe vezana, bez obzira na taj život koji nas polako šalje na sve strane, a tako rijetko stavlja na okup. Znam tvoju tešku priču. Koju si ponekad vješto krila kako mene ne bi opteretila svojim suzama. A rijetko plačeš, barem pred nama. Zato me možda tvoje suze mogu zaboljeti više od svega ostaloga. Kad ti poneka sklizne niz obraze, ja naprosto zanijemim. Vjerovatno zato što sam navikla da te uvijek vidim tako čvrstu, tako odlučnu, tako sposobnu, tako istrajnu, upornu, savjesnu. Nisi dala da te lome. Makar da si si to dopustila imala bi milijon valjanih razloga.
Ponekad teško komuniciramo zbog pomalo slične ćudi. Ako sam išta od tebe naslijedila to je sigurno podizanje glasa u afektu. Koliko sam ti samo puta ponavljala da ne moraš dignut glas, i da se ne ljutiš, a ti me ubjeđivala da nisi glas digla od ljutnje. E da, sjetim se sada toga kada mi netko kaže da čemu mi služi povišeni ton. Temperament. Nisi zaslužila sve te muškarce koji su te u životu povrijedili. Počevši od oca nasilne ćudi koji ti je kao uspomenu na djetinjstvo ostavio samo modrice. Ne znam da li bi ja kao ti imala snage takvo nešto nekome oprostiti. Ti njegovi udarci su te otjerali od doma. Neposredno te možda gurnuli drugom slabiću u ruke. Ovaj put ne fizičkom pokazivaču nemoći, već čovjeku koji nije sposoban voljeti nikoga osim sebe. Mom ocu. I znam koliko si ga voljela. To dobro znam. I mogu zamisliti kako ti je moglo biti tako samoj u stranom svijetu sa mnom tek rođenom.
Divim ti se, trebalo je imati snage tad mom ocu zatvoriti vrata nakon još jednog njegovog izleta sa drugom ženom. A ja u koljevci, sa tisuću potreba. Ali si kao uvijek ponos zadržala. I znaš ništa mi nije falilo, ama baš ništa. Ti i ja same, ja tvoja princeza. Cijeli svijet je bio naš. Nije ni bratov otac ti puno blagoslova donio. Jedino što je sigurno prema meni se dobro ponašao. Tebi je to bio primarni kriterij, da mi pruži ono što moj otac nije. I uspjevao je. Nažalost ono što se događalo iza zatvorenih vrata je tebe lomilo. Ali ponos si opet zadržala. Spakirala mene i brata i vratila se kući. Nije meni tada puno toga bilo jasno, a ti kao uvijek me nisi htjela opterećivat. Rijetko pričaš o tim stvarima. Pregrmila si ih. Svom životu dala druge smjernice. A sudovi su svjedok svih patnji koji ti je bratov otac donio, pogotovo onih mjesec dana kada ga je oteo i odveo, a da nitko nije znao gdje. Ako tada nisi poludila, nikad nećeš.
Znam da ti nije bilo lako sa 2 djece, ali imali smo po povratku u Hrvatsku siguran krov nad glavom. A ti si tad svjesna da ćeš sve morat sama bez imalo sustezanja zavrnula rukave. Borila se sa ratnim godinama, sa korovom zaraslim maslinama i sa preuređenjima kuća. Stvarala si nam budućnost, meni i bratu. Nesebično si od sebe svakodnevno odvajala. Oduvijek imam prema tebi neko nazovimo to tako strahopoštovanje, u pozitivnom smislu. Nema mi goreg osjećaja no razočarat te. Želim da znaš da si usprkos svemu uspjela me izvest na pravi put, i svaki savjet koji si dala je bio ispravan. Naravno nisam te uvijek poslušala, tada sam lupala glavom o zid. Ali to tako valjda ide sa odrastanjem.
Ponekad pomislim da bi bilo lijepo možda da si si poslije nekog našla s kojim bi dočekala starost. Ali tih par teških škola te je vjerujem previše opeklo. Šteta, takva se žena rijetko rađa. S druge strane svoj si život posvetila nekim drugim stvarima koje te vesele, i u kojima si najbolja, u biti ne znam u čemu nisi najbolja. Rukama stvaraš djela puna mašte i boja. Ponekad me strah da ti nikad neću moći prenijeti koliko te volim, i ne govorimo si to baš često. Ali obje znamo koliko smo povezane. Udarili smo temelje tome davno. Tebe nikad nisam mogla lagat, jednostavno nije išlo. A ponekad bi te rado slagala ili barem ti prešutila stvari koje bi te mogle zabolit. Zato se trudim kad mi je najgore ništa ti ne reći, da se ne zabrineš, a onda kad kriza prođe ti se izjadam bez straha da ćeš možda probdjeti noć. Previše briga imaš da bi ti ih ja nadodavala. Premda, ponekad si i ono najgore sa mnom prolazila. I hvala ti što si tada znala osjetiti koliko sam krhka, pa si samo kraj mene bdila. Bez lekcija.
Znam da su sve majke svojoj djeci najbolje, ali ti mama....ti si stvarno najbolja. I zaslužila si da ti je svaki dan osmjeh na licu. S moje strane ja se mogu obvezati da ti nikad neću natjerati tugu na oči. Ne želim ju tamo više nikad vidjeti. A valjda će i brata uskoro prestati trest pubertet jer je već krajnje vrijeme obzirom da je klipan od 19 godina i da će ti tad i on zadavat manje brige. A znam da će usprkos svemu ono majčinsko strepit nada mnom i nad njim. Pogotova sada kada smo ti daleko. Nemoj mama brinut, dok smo god pod štitom tvoje ljubavi jači smo od svega. Ipak je tvoja krv u nama. Volim te mama. I ti to znaš.

moram sama si prezentirati, i to će biti najgora verzija kao uvijek, a ti speri ljagu sa svojih možda lažljivih usana, obriši taj bolni sjaj sa riječi punih treperenja...ogoljeni do besvjesti, sa prizvukom onog "moguće je da se desi"...to mi treba. A ti to vješto izbjegni, onu lopticu krivnje pripiši tom dimu kojeg otpuhuješ...za laži nemam vremena, za istinu bezgranično mnogo strpljenja. U albumu mogu ostati slike pune osmjeha, ili pogledi u daljinu obrisanih čuđenja, obješenih buđenja, prekrojenih nadanja...čemu sve to...

Imala je u vidu sila koja je stvorila zvjezdice, da će one lako jednog dana naći mjesto otkud bi najjače sjale.
U oblačnim noćima stisnu se one pored tvojih zjenica. U mili pogled kojim kupaš moja buđenja. Nebo se prožme poput skupocjenog tepiha zlatnim nitima.
To radiš kada sam ti daleko, da mi toplim signalima pošalješ ljubav.
Skupljam te zvjezdice, radim od njih buketiće, postavim ih na pragove koji me vode do tebe.
Slikam maštom pučine na kojima sve staze imaju jednake krajeve. Obale što samo spajat znaju, mostovima duboko usađenih, tako nekako prirodno usvojenih ruku preko ramena. Blagi stisak jači od svakog nevremena.
E da, te tvoje zvjezdice, isplele mi krunu dostojnu kraljice, uokvirile mi obraze poput relikvije, ukrasile vrat poput svetinje, isklesale mi na leđa mape poput tajne, na grudima napravile vjenčić, obogatile nam uzdahe, pod stopalima mi rasule korake da mi budu vodilje, na bokovima znamenje, napravile mjesto za tvoje dlanove, pozlatile mi usne poput melema...
E da, te zvjezdice koje samo ti kriješ u očima...

Kad ti pukne kristal u rukama, slažeš onda vitraže na zabačenim oltarima. Po mogućnosti negdje gdje je zemlja rahla i meka kako bi usput mogao bez puno muke zakopati, sve ono što sa velikom mukom nosiš. Pa se zamisliš nad oporukom, i ima li smisla možda ikome ostaviti nešto. A što da se ostavi? Imaš li možda neprijatelja? Njima bi te probušene cipele valjalo uvaliti. I mapu sa svim oštrim kamenčićima da paraju praktički već nepostojeće potplate. Nevjerovatno, ali nečija nesreća može drugome doći kao blagoslov, pa bi se sigurno preračunao i u toj odluci.
Moj prozor danas gleda na sve 4 strane svijeta. Znam da sunce isti čas izlazi i zalazi. Pričam na svim jezicima, osim na onim razumljivim. I trebam prevodioca kad zapnem negdje kod onog režnja u kojem sam te spremila. Taj režanj uvijek zaigra igru kauboja sa ošitom. Pa ga stegne. Ne dišem u tim trenucima, kako bi mogla ujedno čuti kako srce pleše step.
Slabost u koljenima zamjenim štakama, podupirem se nekakvim formulacijama koje traju taman dovoljno dok tablete preživaljanja ne počnu djelovati. Vezem zakrpe, ulažem trud u potpornje s materijalima ne testiranim na sve uvjete. Radi one srećke na lutriji koju ću opet uplatiti. U ishod ne dvojim, jedini s kojim se valjda sve više znam nositi.

 
1. Imam malu tetovažu (srce) u dnu leđa koju sam napravila sa 17 godina. Par godina nakon mog tetoviranja na TV-u je bila neka emisija o tetovažama i komentira moja mama kako su blesavi ljudi koje se tetoviraju. Ja ju onak pogledam i kažem „ti si zaboravila da ti i kćer ima“. A ona se počne iščuđavat da otkad to. 3 puta sam joj tu tetovažu pokazivala prije toga, a ona meni da kako je mislila da je to samo naljepnica. Da, mama, blesava i nemaštovita kad bi 3 puta istu stvar lijepila. Planiram još jednu stavit, samo kad se odlučim za mjesto.
2. Ne volim okus nikakvog alkohola. Sva žestoka su mi ko rakija. Kad uzmem vino znači da se te večeri idem napit, ako se napijem onda se skidam. Pijana sve iznosim, tad za mene ne postoje tajne i priličnost.
3. Bojim se igle preko svake mjere. Kad idem vadit krv mora obavezno ići neko sa mnom jer padam u nesvjest. A ko zavraga mi se žile uopće ne vide pa su procedure oko vađenja jako dugotrajne.
4. cijeli 4. razred srednje škole sam slala curama koje su sjedile u prvoj klupi (a ja sam u trećoj sjedila) prijeteće poruke napisane lijevom rukom. Nisu nikad skužile tko im te poruke šalje, ali su se uspješno posvađale sa pola razreda :D. Ova jedna mi je poslije bila cimerica na prvoj godini faxa pa sam joj priznala da sam to bila ja.
5. Moj prvi izbor studiranja je bilo Pravo. No mlade godine, pogrešne odluke, razoračanost faxom su učinili da odustanem, tako da sam poslije završila Turizam na Ekonomskom fakultetu. Negdje u ladici želja stoji plan da to Pravo jednom završim čisto radi nekakvog privatnog zadovoljstva.
6. Obožavam životinje. Otkad znam za sebe sam okružena njima. Kad sam imala 3 godine dala mi mama kutiju plazma keksa, i priča mi kako sam se nakon 15 min vratila i tražila još. Mama da drugu kutiju, ali ode za mnom da vidi kako mi uspjeva toliko pojest. Kad ono kokerica, koju smo tad imali, i ja lijepo bratski dijelimo kekse, griz ona, griz ja. Kada budem imala kuću obavezno moram imat mačku psa i zeca, a ako mi se baš posreći i rakuna.
7. Japan mi je opsesija. Jednog dana mi ne gine put tamo.
8. Impulzivna sam, reagiram u trenutku. A kad si nešto zacrtam nema te sile koja me može zaustavit, valjda je to onaj škorpionski duh. Velika sposobnost samouništenja i dizanja iz pepela. I lajava sam, ne ostajem dužna kad je jezik u pitanju. Kako bi moja mama rekla „1 glava, 100 jezika“.
9. Nisam nikad mislila da ću zbog susreta sa nekim kog ne poznajem otić dalje od svog kvarta eventualno. A eto sam u osmom mjesecu zacrtala Beograd, i tamo se i pojavila. Bilo je kud puklo, da puklo. I puklo je dobro :) jer još lijepo odzvanja.
10. Roditelji su mi se rastali kad sam se rodila. S tatom nemam u principu nikakav odnos. Niti se čujemo, niti vidimo. Račune svega toga sam dugo plaćala, a i danas ponekad pokoju ratu otplatim. Ali zato imam najbolju mamu na svijetu :).
 
Eto se raspisah ja, 5 mi točaka bilo premalo, a dalo bi se tu još pisat, ali nema smisla da davim. Za pikanterije me pitajte kad popijem haha :).