sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Ovaj moj posao skretničara me podsjetio na ljeto kada me otac poslao kod starog majstora, šustera Jože da mu budem ispomoć. Moj prvi posao. Imao sam tad 14 godina. I naravno da mi je otac poremetio sve planove, jer sam baš tog ljeta htio poljubit Jelicu. Kolar kad je pisao Brezu sigurno je nju gledao. Tako krhku djevojčicu nisi mogao naći na našim poljima. I badava joj je mama svaki dan obilato mazala kruh sa maslom, na nju se nije primalo. A ja nisam mogao prestat mislit o njenim štrkljastim nogama. Tako tankim da su joj čarapice stalno spadale.
No očeva je riječ bila postulat, i spremila mi majka moja 2 para kratkih hlačica, nekoliko majica i jedine cipele (kad bolje razmislim, ja sam uvijek imao samo jedan par cipela, i to baš zahvaljujući tom majstoru kojem sam sad bio poslan). Ne moram sd posebno naglašavat koliko sam uputa dobio, kako bi moji pokušali spriječiti da ih osramotim pred majstorovom ženom. A kod te babaroge si se mogao svaki dan osramotit zbog različite stvari.
Spremila mi majka i Bibliju i napomenula u više navrata da ju stavim na vidljivo mjesto kako bi moji domaćini toga ljeta vidjeli kako smo mi fina, poštena, Bogobojazna obitelj. Nezaobilazna je bila njena naredba da ju svaku večer uzmem i čitam naglas, da ostavim dojam kako znam lijepo i razgovjetno čitat. Tu se otac odmah nadovezao kako neće oni onda više radit sprdnju od njegove prognoze o mom budućem doktorskom zanimanju. E da, sad mi je jasno zašto više ne spominje majstora, moje uzaludno školovanje je presudilo tom prijateljstvu. No ne čudim se ocu što je mislio da čitanje Biblije može kumovati mojoj budućnosti. Radio je od malih nogu i jedino što je znao pisati to su bili rezultati kartaških partija, s tim da se  bunio, jer otkad je došla olovka on je počeo gubit.
Posve sam bio zaboravio da majstor ima kćer Anicu. U biti znao sam da ima neko derište, ali to derište je naraslo. Ne naraslo, nego procvjetalo. Bila je mojih godina, i imala pjegica taman dovoljno da kad god se nasmije meni sunce izađe. Jelica je u trenutku postala ofucana vješalica. Punih mjesec dana mi je trebalo da mi se Anica obrati, stidljivo je bježala svaki put kad bi je pogledao. To sam koristio za vrijeme ručka kad nije mogla pobjeć, pa bi samo onak stisnula usnice od nemoći i čekala da otac sve pojede do kraja da se može dignuti. Preobrat u cijeloj toj priči je napravila upravo ona nesretna Biblija.
Anici je majka jednog dana rekla da mi donese čiste ručnike te ju je ugledala na noćnom stoliću. Ispostavilo se da joj je to najdraža knjiga (budimo realni, to je valjda bila jedina knjiga koju su oni uopće u kući imali, ako ne računamo neku kuharicu koju je njena majka dobila kada se udavala). Odjednom je se nisam mogao rješit, stalno je dolazila i tražila od mene da s njom podjelim mišljenje o nečemu iz te knjige. Mala pjegavica me s tim čak natjerala da tu knjigu počnem i čitat. Ona bi nešto priupitala, a ja bi mudro rekao kako ću joj odgovor dati sutra, kad malo razmislim, a onda sam po pola noći sjedio i čitao, naglas, da ne zaspem. Nakon jedno 2 tjedna sam vidio priliku da joj objasnim kako bi Bog volio da se i nas dvoje volimo i da je to jedna od glavnih poruka koje nam on šalje tim tekstovima. Čudno me pogledala i rekla kako je njoj tata rekao da nema ona šta dečke volit u tim godinama. Fino dijete tatino, no onda sam joj rekao da njen tata ne bi mene pozvao da dođem tog ljeta da je mislio da sam ja nepristojan i kao ostali dečki koji su je vukli za pletenice. Oca naravno potvrdu nije mogla tražiti, pa mi je morala nevoljko povjerovati.
Nedjeljom je bio dan odmora, a meni ljeto poprimilo potpuno drugačiji okus te se odvažih ju pozvat na kupanje u potoku. Bojala se žaba, ali je znatiželja prevladala. Moj Bože, kad se smočila, a tkanina se pripila uz tijelo dobio sam instat lekciju o hormonima. Pupala mi je pred očima. Brže sam sjeo u hladnu vodu da to prikrijem. A ona onako nevino djevojački stane sa zadignutom suknjicom gacat po plićaku i prskat. Već se bilo počelo mračit, a ja iz vode nisam smio, a ni mogao. Poslao sam ju ranije kući. Nije baš mogla shvatiti zbog čega, ali se nije ni bunila, rekla je da je mislila da će biti zabavnije, a ja sam samo sjedio. Od tog dana kao uspomenu imam gadnu upalu mjehura. I promjenu uloga, od Anice sam počeo bježat kao vrag od tamjana.

Noć s mirisom jasmina u vrtlogu nekih sumanutih igrokaza mogla je dati sjenama prostora da vode svaka na svoju stranu. Dodavši svemu tome malo nagrižene patine crvenkastog sjaja nijedna uzaludna nepremostivost nije imala izgleda. U korama naranača vitamini su igrali igre sa cimetom.
Tišina ponekad noću oduzima prednost orkestru raznih dirigentskih palica. I nevjerovatno kako se dvije tišine ponekad mogu međusobno natjecat. Svaka na svoj način grize tamo gdje ne treba. Tad grliš zvučnike sa zvukovima bubnjeva. Tjeraš uroke čak i dalekih susjeda. Da se barem tako zemlja trese iz potpunog oprečnih razloga. I pored sve te tišine u ušima, blago zamoliš da se sve utiša. Takav spokoj da čuješ preko puta na nekoj gradskoj česmi zvuk kapljica loše zavrnutih slavina. Ne, nema odmora.
Potpuno prazan papir pred očima, namočiš ruke u kantice sa bojom, pa prislanjaš dlanove da provjeriš da nije kojim slučajem crta života se negdje s nekom drugom crtom na krivom pregibu se ukrstila. Nevjerica. Crta više nema. Ali tu nisu tvoja 2 dlana, jedan štima, drugi pripada drugoj osobi. Savršeno paše uz tvoj.
Neka nova igra pokera sa 5 karata bez oznaka. Dobiješ uz njih neka uputstva, još od davnih plemena zvana „navika koja se može promjenit“ ili pak „pokušaj utjecati, pokušaj nešto napraviti, pokušaj složiti savršenu skalu“.
Stvoriš si tad svakojake otpore, natrpaš na kako koju listu zatreba razloge. Prividni balans da bi možda zaustavio pogrešne odluke. Pa potajno si laskaš da ti nisu ravne ni apotekarske vage. Razum u funkciji konformizma. Sva sreća pa ni reklama za vodootporne flomastere nije pogodila, jer dosta je par suza, od sreće ili tuge možda, da svaka naškrabana riječ promjeni prizvuk. Nema ništa TIV, imaš tad samo PRO i ZA. Oduvijek zato rade medalje sa dvije različite strane. Svaka od njih ima drugačiji sjaj, kako ju nagneš valjda.
Jedna činjenica svakako se uklapa, zavrnuti rukavi uvelike pomažu.

Glatko priznajem da sam lopov, i lažljivica, i prevarantica.
Kradem što stignem od svih strana svijeta koje dotaknem. Od Italije ukradem onaj osjećaj koji uhvatih kad sam nakon dužeg vremena se tamo vratila. Pa ju slažem: domom mi zračiš, sve dok ne pokucam na vrata Dalmacije. Kradem Italiji onaj temperament, vrelu krv u žilama, glasno pričanje i mahanje rukama. Ukradem joj „ma che cazzo vuoi“. Varam ju sa nekim novim sada ulicama koje prisvojih. Dužno poštovanje ozračju koje me prihvatilo u trenutku kada mi je najviše trebalo. Pa otimam Zagrebu tramvajske gužve, Jelačića si stavljam u dvorište.
A onda sve to olako zatajim maestralu, ne pričam mu tad da grlim i snježne pokrivače, mećave i vijavice koje mi zabijele svijet, kako bi mogla dugu iznad Biokova spremit u džep, pa na njemu šarat nove krajolike. Koje opet nekako po staroj navici otmem negdje iz sjećanja ranih dana, pa Ilicom zavijore palme. Ma zašto ne bi prešutjela bajamovom cvijetu da negdje sniva Maksimir. I neću čak ni priznat onoj smokvi iza kuće koju već godinama pratim da negdje tamo daleko neka druga stabla isto tako gube lišće.
Uspješno lažem ono stablo šipka ispred kuće da osim njegovih plodova ne uživam u ničemu. Pa kad padne noć pratim Savu dok priča priče. I prevareno more tad ostavljam, izdajnički neću slovo da kažem o bonacama, o prvim poljupcima uz šum valova, o pjenušavim kupkama ustreptalih nevera. Budalasto, ali na dane izdam i miris lavande, kadulje i brnistre. A sve to da bi šurovala sa smogom. I hodam prašnjavim kolnicima, nema tad šljunčane plaže pod tabanima. Tako ponekad tu plažu varam i sa nekim prljavim pjeskom drugih obala. Opet tako mojih.
Lažem ja i Sljeme da takvog brda nigdje nema. Sve dok mu ne okrenem leđa pa s vrha Biokova nakon bure gledam rodne krajeve. Preko mora. Pa onda tako s vrha pričam kamenu da ništa nije tako čvrsto. Volim svaki pedalj zemlje kojom prođem dok putujem od jednog doma ka drugom. Krš, škrape, livade, pašnjake, šume i doline. Sve ih upijam kroz stakla. I nikad to poslije ne pričam krajevima kamo idem.
Neću nikad nijednom priznati da negdje postoji neki kutak koji ima nešto ljepše. Ni prljavom moru Italije ne šapućem o kristalima Makarske rivijere. Uvijek nađem zgodnu izliku da se ne okupam, a da ga usput ne povrijedim. I talijanskom sciroccu, sa pješčanim nanosima tople Afrike ne govorim o mojoj južini, makar i ona donese crvenkaste pozdrave. Stidljivom sjevercu kojeg negdje Zagorje potjera neću pričat kako nema okus soli. Uvijek mu natuknem kako mi nitko tako ne mrsi kosu.
Ukrala sam tako i Dunav kada sam ga ugledala. Ali Sava to ne zna, makar mi možda ne bi zamjerila, i ona ga ljubi, bez imalo ustezanja. Ne govorim ja ni Jarunu da ga uzaludno zovu more. Blago mu kažem kako će i njega jednom posjetit sirene, pokoji gusar i nebrojene škrinje sa blagom. A ponekad volim pomisliti kako možda oblaci ponesu malo te slatke vode sve do Jadrana, pa ju nekim laganim pljuskom spoje sa soli. Nedugo nakon toga pomoli sunce svoj žar u paleti ružičasto-narančastih boja, pa poljubi sve dijelove mene razasute po mojim zemljama. Koje lažem, varam, kojima prešućujem...koje volim.

Ima dana kada snagu ostaviš u gradskim vodoskocima,
jače od ruševina u kojima se tražiš u otiscima
boriš se sam, na svim poznatim i nepoznatim jezicima.
Znaš da imaš još negdje soli, u tajnim pretincima,
pa navučeš čizme za hod po oblacima,
                               ...da se otrgneš svim lancima...

u jednom danu sam otkrila da sam usamljena, i da sam napasnica, pa meni ova iskra otvara neke nove puteve samospoznaje, i sad ako mi ne bude bar 500 komentara idem se ubit!
a i da vidite šta je to ljepota:
http://img78.imageshack.us/img78/5364/cherryblossom1av8.jpg
http://img110.imageshack.us/img110/1909/delicate1ti8.jpg

Pustinja toga dana beduinima nije davala odmora. Nanosi pjeska su potpuno osljepljivali i bilo je upitno da li će zalihe vode biti dovoljne da se spere suhi okus koji je punio nosnice i nepca. Jučer sam za leđima ostavio sigurnu oazu. Tako sam nekoć ostavljao i nju. Crna kosa joj je igrala na jutarnjem vjetru. Volio sam je gledati tako nesputanu slojevima tkanine. Budno sam zato pazio da uvijek krenemo prije zore, kako bi mogli održati našu tradiciju da me još onako snena i topla isprati pod okriljem mraka i da nitko ne vidi koliko mi kože tada pokazuje. Ne bi to zasmetalo njenom ocu. Deve koje sam donio kada sam je uzimao za ženu bile su sasvim dovoljne da osiguraju njegovu šutnju. Ali ostali članovi plemena nisu bili dostojni da polažu oči ne njenu put boje karamela.
Priznajem danas da sam bio suludo ljubomoran. Pomalo otužno i pomalo samoironično se nasmijah tada prisjetivši se kako sam se grohotom smijao čuvši priče ostalih trgovaca o poludjelim muževima. Makar nije čudno. Makar mi danas ništa to više nije čudno. Ta je pustinja rađala žene od kojih ti je razum poput poludjelih lavova razdražljivo urlikao. Tu tada nema okova kojima se one mogu pretvoriti u janjad. Postoji samo suluda potreba da se ubije sve ono što svojim bilo kakvim obličjem može narušiti prijeko potrebni mir u dugim danima na suncu.
Putovalo se tjednima iz grada u grad, iz kampa u kamp trgujući tkaninama, devama, mirodijama. Prije nje sam lako izbivao iz doma mjesecima. Neopterećen bilo kakvim mislima o tome što bi se tamo moglo događati. Znao sam da ću po povratku naći majku kako sa sestrama boji tkanine. Otac je uvijek putovao sa mnom. Dugo mu je trebalo da stekne povjerenje u svog sina. Sva sreća pa smo pronicljivim trgovačkim umom stekli poprilično bogatstvo. Bez problema smo tada mojim sestrama našli muževe. Miraz im je osigurao pristojne obitelji. A ja sam u to vrijeme, prije nje, po gradovima zalazio u tamne uličice, odlazio ženama koje su za prigodne poklone me učile uživanju u ženskom tijelu.
Ona, eh, ona je naišla nakon jednog dugog putovanja. Neka me pustinja proguta ako sada lažem, ali pri prvom susretu sam se preplašio njenih očiju. Tako nešto duboko i opojno nisam nikada vidio. Guste crne trepavice su klizile mojih obrazima . A njena rasnost je budila moju pohotu. Nju nisam mogao dobiti prigodnim darovima. Za nju sam se njenom ocu morao obvezati da ću ju paziti, te uz svo blago koje sam donio, sam još morao pristati za njega raditi. Znao sam da ću pristati na sve uvjete, a znao je i on.
Prodaja kćeri je vjerovatno bio najunosniji posao koji je ikada sklopio. Barem u to vrijeme, vjerujem da se poslije gorko kajao. Podatna, tako bih ju najbolje opisao nakon prve bračne noći. Njena vrela krv me nije nikada razočarala, a njene usne su me vezale samo za njene prepone. Nisam više obilazio druge žene. Makar mi to nitko nije branio. Naši običaji su uvijek pogodovali muškarcima. Nisam mogao. Jednom na silu pokušah se ne othrvati ženskom zovu, ali moje tijelo nije reagiralo.
Nažalost ljubav mi je donijela i zamagljene oči. Ljubomora me pretvorila u neman. Umrla mi je na rukama kada sam se vratio sa tog posljednjeg putovanja. Nije imala o čemu razgovarati sa tim putnicima. Mislio sam da joj se oči zavodljivo smješkaju tim strancima. Sablja koja me trebala čuvati od razbojnika i divljih životinja mi je presudila. Ubivši nju ubio sam i sebe. Barem sve ono što sam u sebi nosio. Ostavio sam samo ovu ljušturu i bol spremljene. Presudio si na doživotan bijeg i kajanje.

http://img20.imageshack.us/img20/7570/haiku2ti0.jpg
 
 

Kad ti umor sjedne na ramena, misli odluče se pretočiti u djela, da barem nešto tereta nestane. Mahnito ih pokušavajući zadržati na okupu pretvaram ih u riječi, u pomalo lucidne i pomalo zvonko blesave cjeline. Da ostavim sama sebi zapis o jednom danu koji je mogao biti na sto milijona načina drugačiji, a opet samo moj. Kontemplacija ne pomaže. Pomoglo bi možda štošta drugo, ali sam razum ostavila da se opija, ova puna praznina liječi dušu. Sanjat ću noćas, to je sigurno, kada smislenost me opet natjera da pred jutro odgovaram sama sebi, za sva mala privatna ludila.
Dotad neka odzvanja nešto što se ne mjenja u nikakvim stanjima, želja da ti dišem na usnama.

Izveli smo par stilskih figura, nagurali hlače u čarape. Da nam se opet hladnoća ne uvuče u korake.
Negdje na pola puta nas je ulovila čežnja, pa smo iz rukava izvukli stare izbjedljele slike nekih sada već nepoznatih lica, da ne bi imali za čim žaliti, a još manje se čemu nadati.
Skupio si par listova magnolija, da nam posluže ko krila kad budemo u onim zapuštenim selima pokušali pobjeći jedno od drugoga (i opet si to napravio samo da nam otežaš).
Pratila sam pogledom kako vrhovi nekada starih planina postaju ljuljačke cvjetovima maslačka, pa onda opet nestanu na nekih milijardu...dana? godina? stoljeća?
I nek je ovaj put zmija tebe odabrala, napokon je našla tvoje slabosti,...dosta je bilo što si mi u svim poznatim životima prigovarao...eto ti sad kruške, ako misliš da će to promjenit probleme...

Nimalo dobro, nimalo...Prvi mi je radni dan, a ja sam već uspješno 3 vlaka poslao na krivu stranu. Znam koliko se otac morao dodvoravati našem mjesnom predstavniku Željezničarskog društva kako bi isti ga uzeo u svoju milost, te meni, propalom studentu, sredio posao skretničara. Nije ocu to baš milo bilo, jer već je svima razglasio kako će se sin vratiti sa doktorskom titulom. I brk mu se slatko smijao pri pomisli na šunke koje će veselo visiti u našem podrumu kada krene sezona prehlada. Da ne pričamo o pečenkama, znakovima zahvale za porođaje.
Sva sreća pa je toga dana sa mnom u trošnoj kolodvorkoj kućici bila samo Ana, prodavačica karata, a ona me oduvijek gledala svojim velikim, smeđim zaljubljenim očima. Neće ona izdati, valjda. Samo ne znam kako će to kuma Katica sve pretrpjeti. Jer je baš ona tog jutra morala sjest na jedan od tih vlakova. Spremila se kćeri u posjetu i nije me nimalo blagonaklono gledala kada su se morali vozit dobrih 10 minuta unatraške kako bih ja mogao vlak opet vratiti na pravi kolosjek. S njom sam još od predstudentskih dana vodio hladni rat, i ne samo s njom. I moja majka je s njom velike planove radila kako bih od kume Katice kćer vodio na plesnjake. A jednog dana, Božemesačuvaj, i pred oltar.
Marija je bila sve, samo ne žensko. Ta je mogla skočiti dalje od bilo kojeg dečka u selu, pljuvala je i psovala kao pokojni dimnjačar Štef, poslije kažu da je navodno čak mogla više i popiti od njega. Znam da je majka imala u vidu njihovu zemlju kada me silom htjela priženiti, jer Marija je bila jedinica i cijelo imanje od stare ceste pa sve do potoka bi joj pripalo jednog dana. A kuma se nadala kako će s oproštenjem duga uspjeti i oca mi nekako nagovoriti na tu urotu protiv moje budućnosti. Naime, moje školovanje nije bilo jeftino. I moja godina provedena u gradu je od oca zahtjevala da se zaduži više no što je naša zemlja mogla roda donijeti. Kuma je jedva dočekala taj trenutak kada je sa svojim kreštavim glasom ocu mogla predložiti da ona preuzme moje školovanje. Razloge silne „dobrote“ nije spominjala, a meni se na svaki novčić dobijen od roditelja srce stezalo.
Doma dugo nisam dolazio, a onda je postalo posve jasno da moje ambicije su svakakve, samo ne doktorske. I eto me sada tu, sa skretničarskom uniformom. Otplaćujem dugove kumi. Marija se sva sreća pa udala u obližnje selo. Naišao je jednog dana kažu nekakav trgovački putnik, i nju zatekao u polju. Omililo im se sjeno, ali se omililo i onom gore na nebu da pošalje kumu nasljednika. Kada sam to čuo otišao sam odmah zapaliti svijeću svim svecima koje je moja župa poznavala.
U gradu sam ostavio svoju veliku ljubav, animir-dame. Voljele su me, bio sam njihov mali provincijalac dječačkog pogleda i muževnog tijela. Bog mi je svjedok da bi zasigurno išao više na predavanja da mi lokal gdje su one radile nije bio na putu do fakulteta. Mogao sam doduše ići drugim putem, ali tamo je bila kaldrma uvijek puna blata i moj jedini par cipela bi se brzo uništio. Molio sam oca novce da kupim bicikl, ali kada me pitao što će mi, nisam mu mogao objasniti da mi treba kako bih mogao izbjeći napast putenih bedara. Moj otac valjda nije ni znao što putenost znači, a ja nisam imao druge riječi da mu opišem ono što su te suknje iz žurnala skrivale. Odselit se nisam mogao, podstanarsku sobicu mi je iznajmila tetka Jelica, i bila je puno jeftinija no što su moje kolege plaćale. Tako da kada sada gledam unazad, ponajmanje je moja krivnja bila što sam propustio dovršit izobrazbu. Nego, eto mi se Ana nešto zamamno smješka, a dama se nikad željna ne ostavlja, do čitanja.

Na mojoj koži duga posijala perlice. Garancija da nema naznaka potopa, pa skupiš blago plavetnilo da me ušuškaš pred spavanje. Purpur zna kako se trebaju igrati sjene žudnje koja nepatvoreno izbije na površinu. Zelenom mi pleteš vijenčić od bršljana, kako bi se svaka tvoja misao popela do mojih obraza. U nježnoj ružičastoj ti jagodice spremaju samo za mene neke nove dodire.
Lakoćom preporoda naći će sunce pravi put na tek izniklim travkama. Poput 3 kralja pregršt darova, u obliku osmijeha kada ugledam razvlačenje tvojih usana. A onda mjesec dobije boju žita, da negdje nebom priča svim zvjezdama kako im je mjesto u tvojim očima. Makar nikakvi ukrasi ne trebaju kada udišem miris tvoga vrata.
Ovako otvorena nisam nimalo ranjiva. Glatkom će stjenkom prokolati oslobođenje od gorkih pelina. Stapaš se sa mnom na bezbroj načina, misao i djelo kao savršena kompozicija. Upute dane na samo tebi znanom jeziku, onom što mi noću rastvara krošnje da udahnem zraka, onom istom koji samo jednim potezom kista crta kulise oživljenih nadanja.
Toplina juga u žilama. Rosom će se pojaviti sva emocija, kada poput šampanjca kapljice unesu slatke nemire. Sočne naranče ti nudim, pa glavu spuštaš na moje grudi. Gube tada na važnosti sva svjetska čuda. Štampam tad neke nove enciklopedije, puštam u opticaj otkrića novih pohoda. Sva blaga ovog planeta spavaju pred mojim očima
Čuvaš me, to ti je u krvi. Pa me zakloniš od valova, samo pjenom stvaraš balone od sapunice. Da ukrasiš moje pramenove. Tako sigurna moja ruža nema trnja, ovaj put čistom emocijom promjenjena genetika. Utkala sam u sebe tvoj šapat, a on tako baršunasto odzvanja. Jutrom mjenjam kazaljke na satovima, sada se ionako ravnam prema otkucajima srca.

Kad mi strah od samoće izbije poput hladnog znoja, orošeno čelo brišem maramicom i spremim ju u džep. Hoće ona lako pronaći slab šav, pa mi se niz nogavicu spusti i u trenu preobrazi u sjenu gladne hijene, koja me vjerno prati. Toliko vjerno da ukoliko pokušam ubrzati korak svom silinom zarije zube u moj list. Čisto da me uspori. Onda se po noći zavučem u neku rupu, poput ranjene životinje tražim sklonište da opet sakupim snage.
U bunilu osjetim tada kako mi ližeš rane. Preciznim potezima savršeno od mojih strahova radiš papirnate brodove pa ih oslobađaš, brzacima ih pustaš da se poput kockice šećera rastope. Tada više ona prikaza zluradog osmijeha se ne uspijeva više nahraniti mojim slabostima, a ja ju tako nemoćnu iskoristim pa od nje napravim pulover u duginim bojama. Svojevrsni podsjetnik da tvoji topli dlanovi uvijek liječe moje nedovršene stanice. Jednog dana kada netko uspije napisati dovoljno slikovite riječi, kada možda ja uspijem sažeti u jedoj riječi esencije koje mi mrse kosu i od kojih moje oči postanu zvjezdice jer u njima vidim tvoje sa samo mojim odrazom u njima, tada ću ti jednom jedinom sintagmom moći prenijeti sve. Zasada imam samo ovo nešto ustaljenih formulacija, koje ipak kad ih pomješaš sa mirisom na posteljini poprimaju opipljive impulse.
I svaki moj šapat bi sada pretvorila u gromoglasnu jeku, pa da ti te sočne riječi prate disanje. A onda se sjetim kako ti je dosta da slušaš otkucaje u njedrima, koji ti vjerno i u ritmu mojih usana govore više no što ijedan govor to može. Praznovjerno se ponekad bojim uroka, nekih prethodnih propalih uloga, sve bezrazložno. Jer zašto uopće dovesti u vezu svijetove koji sa tobom ni ne graniče? Strpljivo mi podastireš dokaze koje osjetim kada mi je najteže. Mjenjaš moj isprazni nemir, pretvaraš ga u opijajući mir. Možda je najbolje da utihnem, tišina će ti ovaj put sve reći.

U životu sam se nagledala filmova, ali mislim da nijedan nije našao put do mog srca tako brzo, i tamo ovoliko se dugo zadržao kao "Prohujalo s vihorom". Tako opipljiv film, tako intenzivne emocije, isprepletenost propasti Juga, potpuna promjena jedne civilizacije, i ljubavne priče koja je sve osim sretna. I baš zbog toga se ponekad tako lako u njoj pronaći. Kako starim tako se i moja pažnja na film preusmjerava na različite segmente, kao djevojčici su naravno glavni fokus bile prekrasne haljine i oni prikazi bezbrižnog života sa početka filma. Haljine u kojima svaka žena postaje princeza. Ogromno imanje, prijemi, balovi...I naravno da je mama svojoj princezi morala takvu haljinu napraviti, doduše obukla sam je samo za karneval, ali to nije umanjilo njen sjaj. U srednjoj školi je već ljubavni dio tog spektala počeo mi postajat malo bliži, premda mi je naravno tad bilo nepojmljiv njen odnos sa Butlerom. I teško mi je bilo u glavi prihvatiti onakav kraj. Danas, e danas, je to za mene potpuno drugačije. Sve te niti koje ocrtavaju odnose među svim likovima.
Scarlett, lako se pronađem u njenom liku. I u onim negativnim, i u onim pozitivnim segmentima. Razmaženost ponekad, naravno uvjetovana njenin odgojem, onaj njen dječiji pogled na ljubav, tvrdoglavost, ali i odlučnost, sposobnost ostati pribran kada je to najpotrebnije. Tužna činjenica da je cijeli život mislila da voli čovjeka koji sve i da ju volio snagom kojom je to potrebno, ne bi nikad bio u stanju učiniti je sretnom. Može li ju se krivit zbog toga? Nismo li mi svi ponekad voljeli krive osobe? Premda je ona više voljela sliku koju je u svojoj glavi o tom čovjeku stvorila, no što je njega voljela. Ulazak u njen života Rhetta Butlera, čovjeka potpuno drugačijeg od svih koje je poznavala, muškarca u pravom smislu te riječi, kojeg je ona u više navrata pretpostavljam doživljavala kao zaštitnika, kao staratelja, kao nekog tko će se bezuvjetno nalaziti kraj nje. I tu dolazi do izražaja sav onaj dječiji svijet pojmljenja ljubavi kojeg je nosila u sebi. Uz njega je postala žena, nažalost prekasno shvativši da je on cijelo vrijeme čekao da ona to postane, i da ga je sve to umorilo. Ne mogu ni njemu zamjeriti, mislim da nisam ni na jednom filmu vidjela toliku ljubav muškarca prema ženi. Da, nije mu pružila ono što je trebala, ali ona to nije ni mogla. Neki procesi očito ponekad traju duže.
Ima niz rečenica i dijaloga koje bi iz toga filma izdvojila, možda mi onako nekako najjače odzvanja kada joj Butler govori: "No, I don't think I will kiss you, although you need kissing, badly. That's what's wrong with you. You should be kissed and often, and by someone who knows how." Ili pak kad joj kaže kako je njihovu kćerkicu koja je poginula razmazio onako kako je nju oduvijek htio razmaziti.
Dvoje ljudi po mnogočemu sličnih, a po toliko tih nijansi različitih. Film koji me tjera na dobrih par sati suza, svaki put iznova.

sutra mi je Prohujalo s vihorom na tv-u...još će me ovaj HRT ovom lijepom gestom natjerat da počnem pretplatu plaćat

Taktilna sam, taktilna baš kao taj baršun kojeg nosiš pod kožom, kitica ružmarina na tvome zapešću, onaj miris mandarina s juga u kutiji sa starim razglednicama, blaga marmelada od šipka, podsjetnik na zimska jutra, maslo i kruh.
Ja sam tvoj poutpourri, mješavina komprimiranih esencija, jarkocrvena boja koja ti ostane kada ukradem svu krv trnju, ponekad čak i opori miris svih sakupljenih nektara, lepet krila pčela u mojim žilama…
Ja sam tvoj bouquet neke najfinije berbe, grozd dozorio na padinama rodnih vinograda, ja sam godina proizvodnje na tvojim flašama, onaj segment koji ti nakon puno vremena donese lovorove vjence prestiža, i zato me tako čuvaš, na svim svojim etiketama.
Od stranica moje žudnje radiš origami figurice, pa ih čuvaš u vitrinama, pored antiknih šalica, kristalnih lutkica, svega onog što bi se možda svelo pod «obiteljska tradicija».
Ja sam tvoja ikebana, aranžirana po mjeri tvojih obraza, grudi od latica da bi ti se uklopila linija vrata preko mojih uzdaha. Noću poprimam osobine damasta pa te obavijam dok u isto vrijeme postajem zadnji redak knjige koju odlažeš pred spavanje, pročitaj do kraja, neće nestati čarolije. Kućna sam prašina bez koje bi ti dnevna soba bila neobična, pa ju spremaš pod tepih kako ti ne bi pobjegla.