sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Zabilježeni trenuci slatkog prepuštanja,
dodiru koji liječi poput izgubljenog izvora, dajem ti med, poput melema....
Imaš polje suncokreta željno tvojih koraka,
i livadu na kraju svijeta sa glazbom po tvom izboru decibela....
U pregrštu emocija, priroda iznjedri biser, baš za one naušnice
što ih je rosa donijela, tijaru da me napravi kraljicom tvojih uzdaha...
Niz moje latice pusti da tvoja snaga poteče,
skliskost će te dovesti do ruba, i tamo te držati dok svom snagom te ne oslobodi...
Pa se pitam otkud tako tamnim oblacima ponekad
tako blaga snaga da se razmaknu kako bi samo birane kapljice pale na tvoje obraze...
Čuvat ću te noćas, jer nemam šta drugo (a znamo da lažem, čuvat ću te jer ne znam drugačije...)

Natrpaj osmijehe u džepove, to će biti sasvim dovoljno pakiranje da pobjegnemo malo u kutove usana. Danas na našim cipelama nema mjesta za lutanja, na drugim stranama postojanja. Svemu sam svjedočila i sve sam spoznala, da bih mogla procjeniti gdje nema otpora. Ne treba nam puno vremena da uzmemo ono što nam pripada, ali za svaki slučaj kupit ćemo usput pokoji bon za nestajanje.
Glupost, bar mi nestajanje u tvojim očima nije problem, a tebi možda poneki pregib na mom tijelu posluži za odmaranje. Ne bih čak to ni nazvala bježanjem već samo spajanjem, pronalaženjem tamo gdje možemo živjeti, a da nam iznad glava ne stoji natpis "sanjanje". Dugo sam egzistirala samo u riječima, majstorski gradila scenarije sa kulama koje nadvisuju oblake, da ti vidim obraze.
A sad više nema potrebe da kradem svjetlo od izmaglice kako bi ti raspoznala obrise. Pohrlim još ponekad nazad u stihove, koji pričaju priče da me osnaže, i vodim ljubav svaku noć s tobom pred spavanje, da se rješim aritmije, da normaliziram kucanje.
Ne treba ti euforija kad gledaš svijet sa očima anđela, kad ljubiš sve livade ovoga svijeta, i golim stopalima krčiš pustinje, ostavljajući trag cvijeta hibiskusa.  I noćas ću ležati kraj tebe, ogodit svitanje za pokoje stoljeće, to svitanje koje mi ne treba otkad imam tebe.

Trijem u sjeni trešanja,
u izmjeni plima i oseka, kao uvertira smiraja,
dođeš neprimjetno poput lahora,
na velika vrata me uzmeš poput vihora.
 
Odaje te napetost mojih bradavica,
punoća koja prati ti onaj sjaj u očima,
pričaš mi glasom kojeg pamti sudbina,
pa me držiš na rubu dok ne ostanem
bez glasa od zazivanja tvojeg imena.
 
Pokrivač satkan od krila anđela,
pretvara nas čas u 2 zvijeri,
čas u 2 labuda, pređemo onu granicu nestajanja,
baš u trenutku kada osjetiš da si ti
jedino ono što me ispunjava.
 
I predaješ mi se velikodušnošću misionara,
slušaš kako mi srce kuca dok mi se
odmaraš na grudima, u kosi ti miris kojeg
nosim u nosnicama, tragovi na tvojim
leđima, tvoja koža pod mojim noktima...
 
...i ljubiš me tad, o ljubiš me tad, baš u
ritmu valcera, u ritmu onog valcera, kojeg plešemo
u noćima punog mjeseca...
 

za neke je stvari potrebna tišina,
cijeli svijet je kazalište,
večeras je za nekog drugog bina....
Nemoj brinuti, samo šuti i pusti me u sebe, kad uđem zaključaj prozore, noćas nam ne trebaju sjene.
Šetat ću ti malo po mislima, da sakupim tvoga mirisa, evo ga tu, na dlanovima, poput pjene.
Pa me stisni čvrsto, izliječi rane dahom, osjeti kako postajem sve što želiš imati, osjeti mene.
Rastvori mi haljine, spusti usne na sve proreze, da drhtim, daj mi da iskušam što može tijelo žene.
Znaš i sam da nam ne treba puno da si potpuno pripadnemo, dosta je dodir da strast krene.
Svega imamo osim vremena, pa ga skupljam u bočicama, da mi da snagu poput stijene.
...nema toga s čim se ne bi borila za toplinu tvoga osmijeha...

Dugo se vrtim ovim stranicama. I ima ljudi koje mi je uvijek tako pitko čitat. E pa:
- L-S-D, i svi pripadajući nickovi, sva čast i hvala, da nije tebe bilo ne bi ni ja piskarala (nasreću ili nažalost :DD)
- CC, xxxxx, sve znaš :)
- DeVille i Igneos_Eructid, puno osmijeha uz vaše logove
- Pike, vraćaj se konkretnom pisanju, fali :)
- solace, ne komentiram, ali vjerno čitam, i tako se pronalazim u tom napisanom :)
- sagittariusclassic, njega moram navest da se ne uvrijedi :DDD
- Ruska lutkica, i svi pripadajući nickovi, zna ta dobro prizvat jake slike :))
- previse_zensko, životni tekstovi, onak čovjek se prepozna u tim svakodnevnim razmišljanjima :))
vjerovatno sam nekoga ispustila, nenamjerno naravno, ne služi ni mene sjećanje toliko dobro više :))
Hvala vam :))

Svagdašnja suvislost ipak oblači nepriličnost kada nebo dobije boju cimeta. Zbog tornada koji te nikad neće dotaknuti, da ti ostavi iznad glave upitnike pune nevjerice. I možda pokoji trag propuštene tuge i prodane prilike. Da se slome svi tračci stvarnosti, i da se dočekaš ako treba na koljenima na drugoj strani, nepoznatoj. Makar...bolje biti uspravan u poznatom i tako prokletom, nego na koljenima u neznanom i posvećenom. Ima li garancije za blagoslovljeno?
U cvjetovima tulipana se moglo ostajati prije kiša, i nisi mogao izaći sve dok priroda ne bi uzela danak jednog lijepog cvijeta koji je dao svoje još jednom pejzažu nama ljudima. Pa si se niz uvele latice mogao upustiti u prihvaćene promjene, bez obaveze. A zahvalih se, srdačno prihvatih uloga cvijeta kaktusa, kojem ni suha korita nisu prepreka da zablista uz pjesmu kojota. Zar ima ljepše zadaće od uljepšavanja pustinja?
Uzdahe ponekad rasipam, pustim dah nad trivijanim stvarima, kako bi se zadovoljila forma, a na dane skupljam svaki tračak zraka u prsima, da bi odala počast, napravila svetkovinu onim neprocjenjivim nitima. I poželim sada onu kuću nasred jezera: proljeće, ljeto, jesen, zima pred mojim očima, svaki list u plesu nečeg puno trajnijeg od toga jednog uzdaha kraj kojeg ipak spavaš noćima. Kada boli nema jecanja, črvst zagriz mekih usana, pustiš krv da vidiš da ti ipak još teče žilama, i onda uzmeš kist pa ostaviš zapis o svim blagodatima i kaznama iz kojih nosiš sve čemu pripadaš.
Ne nosimo li mi u biti samo sami sebe? Nekima ću dati da se naslone na ovaj križ napravljen za moja ramena, mjenjat ga ne bi htjela. I dok god budem imala snage ponekad biti izgubljena, znat ću da imam još više snage kako bi se vratila.
 

Morat ću ti se na početku zahvaliti na toj tvojoj tvrdoglavosti, i na činjenici da si usprkos svemu vjerovala. Jer da nije toga sve ga bilo, ne bih ni ja sad sa osmjehom se prisjećao kako je čarolija počela, a još manje bi mi svakog dana srce plesalo u grudima.
Ne znam više o čemu sam toga jutra mislio. Ne znam uopće da li sam mislio. Iskreno, ne znam ni da li sam išta očekivao, premda si mi već tad zvonkim glasom bojala uzdahe.
Pošalješ mi poruku kako prelaziš granicu, a na TV-u gledam tebi najdraži film, i pomislim o zanimljivoj koncidenciji. Dobro mi došla jedina, dočekam te tad samo slovima. Još pokoji kilometar me dijeli od potpunog ludila. Da, u tom trenutku sam opet pomislio da smo oboje ludi, pa se utješim tvojim riječima: jesmo, i što nam fali. Vrevu autobusnog kolodvora ne primjećujem, ni užurbanost subotnjeg jutra u gradu. Oprezno otpuhujem dim cigare kako slučajno mi dim ne bi zasmetao u primjećivanju tvojeg autobusa, nekim neobjašnjivim okolnostima prispjelog puni sat prije rasporeda. U svoj toj neimaštini vremena netko nam daruje pokoju minutu bonusa. Tad još moram priznat, da možda ako sve pođe po zlu to znači pokoja minuta više mučenja. Ali te me dvojbe drže kratko. Ispred mene si, grlim te nakon svih izmenjenih dogovora. U nesvjest nisi pala, makar si tako tvrdila. I bolje, jer inače ne znam što bih bio napravio. U glavi sad sve one misli koje su prije mi bile mozak ostavile praznim kako ne bi paničario. Možda se varam, ali nekako si hladna, a možda si samo umorna, pališ cigaru, kažeš kako bi se smirila. Normalna stvar, tvoja ruka se nađe u mojoj, i ko da je za to mjesto stvorena. Ne smeta vrući kolovoški dan, ovo je neka drugačija toplina koja me obuzima. A ti si mi još nekako daleka, ili je to samo sumnja koja se javlja, strah sad kada vidim da si mi suđena. Pomalo si izgubljena, pričaš o svakakvim glupostima, tvrdiš da si totalno zbunjena. Svi osjećaji su ti još uvijek tu. Ja bih te ljubio, a tebi pogled bježi. Da bi mi srećom objasnila da je to samo trebalo da bi se stvorila adaptacija, prelazak iz onog sanjanog u ono što nam je sad tu opipljivo. Ja sam ti opipljiv, pa mi preko stola pružiš ruku da me osjetiš. Nakon strepnje koja si donijela u prvi mah, sada ipak sve ima smisla. Moja si. Više no što si to mislila ti, a kamoli tek ja. Šetnja gradom nam donese bundeve i suncokrete, pa u čudu gledamo kako li si ih samo nagovjestila jednom u nekim tekstovima. Slučajnosti se već polako zbrajaju.
Tvrđava mi se čini da je samo nas čekala, kao slika spuštanja bedema koje smo nehotično dizali pred prijašnjim napadima. Gledaš grad, i sve ono čemu ja pripadam, i vidim ti u očima da i ti to sve pomalo poćinješ prihvaćati svojim. Sad ću si malo laskati, pa ću reći kako ti možda svi ti prizori ne bi bili toliko dragi da ti ne držim ruku preko ramena, a ti se složiš, potvrdiš mi to usnama. Na obali rijeke žudnja si daje oduška, glava ti počiva u mojem krilu i tako se dobro tamo uklapa. Da, to se tako dešava kad te Amor poljubi pored Dunava.

Dok ljubav radi savršene arabeske
od čokoladnog topljenja tvojih usana,
kao po nekoj mističnoj simbolici
ti pripadnu krila anđela.
Prenošene apstrakcije iz nekih
minulih života poprimaju oblike,
kada poput umornog ratnika na mojim vjeđama
tvoj dah stavlja pečat predavanja.
Potpuna predaja dok ti preko leđa
igraju sjene samo mojih obrisa,
i s punim dlanovima tvojeg mirisa
te mažem po sebi kada sam ti daleko.
Iskonski, neupitni, pomalo
možda i nedokučivi otisak na svakom jutru
otkada znam kako zvuči ritam tvojeg disanja.
Te kroz širom otvorene prozore u
daljini trag topline samo iz tvojeg dimnjaka.
Pa ti poput zadovoljne mačke spavam
pored uzglavlja, toplim mlijekom moje žudnje
dajem ti krepkost, znam da ćeš piti samo sa mog izvora.

...sokola raširenih krila mi položi na prsa,
poput tetovaže neka se utkaju temelji...
iščupaj sve pod kožom zalutale krive nemire,
i u vodopadu će pregršt duga sprati okove...

Danas nemam vizije. Ni predosjećaje. Nemam namjeru primjeniti isfurane taktike, ni iskušavat neprovjerena nahođenja. Neka slijedi pretvorba iz mistične bliskosti u konkretnu povezanost. Šahovska polja samo jedne boje, da ne bi možda na njima zaigrali dame pa se ispreskakali. Brisani prostor savršene akustike...ne, ne...ovaj put se riječi neće pogrešno odbijati, i ne, ne...ovaj put se neće riječi anagramirati.
Tjedno izdanje križaljki gdje se isprepliću samo dodiri, pa me stavi okomito ili horizontalno, uklopimo se u svaku kućicu. Na rebusu ćemo se zaustaviti samo kada se ne uspijemo dogovoriti oko boje posteljine. Trivijalnost jednostavnog rješenja. Pronađi razliku? Tu već slijedi tonski zapis, od nježnih uzdaha da grlenih jecaja. Spajam točkice prateći tvoje madeže. Špil karata, za svakog kralja tvoja slika. Uzmeš samo kraljicu s mojim likom.
Na dalekim plažama igramo igre gusara. Pa si mislim kako ti dobro stoji ta marama preko očiju dok pogađaš gdje ću spustiti usne. Skloniš me od svega da me zaštitiš poput blaga. Rum još jače opija kada ga skupljam sa tvog jezika. U prozirnoplavim lagunama pijesak nam sada ne služi da bi si ga bacali u oči.
Nikad ti ne bi zaborav nudila, od ničega, a ono zaborava što sam utkala u sebe ću ostaviti među stranicama neke knjigu koju zasigurno neću nikada otvorit. Jer ako zaboravimo sve ono loše što smo imali nećemo nikad moći pojmiti koliko je nezamjenjivo, potrebno i neponovljivo ono što sada stvaramo. Pa mi daj sad da ako treba hodam cestama bez imena, da dijelim svijet za koji možda nisam bila učena, daj mi vjetar mirisa uz kojeg nisam odrasla...sada kada ti pripadam.
 

...i dok spava najteža joj kazna,
mene sanja svake druge noći,
ona sanja milovanja razna,
...i pita se da li ću joj doći....
(u kasne sate se nemaštovitost ponekad može shvatiti, samo ako se ne nalaziš u krevetu, pa tako nek bude i c/p-a malo)
a tu je i bonus: večeras samo nemoj da me ne voliš....

Ako ikad vidiš bilo kakav znak predaje slobodno me kazni. Nemoj prihvatiti moje bijele marame, osim kao šalove da me vežeš za željezne krevete, i nemoj nikad dopustiti da pognuta glava bude znak dopuštanja potčinjenosti, rađe protumači to kao mjerkanje onog što ćeš mi uskoro predati. Kako god poželim.
Ako ikad odlučim skinuti kožu sa sebe kako bi se još više sa tobom stopila, ti ju bez imalo ustezanja odbij. Ne kao znak da ti ne pripadam, već da ne bi bila ranjiva pred drugima. Oboje znamo da onaj oklop koji navučem će lako skliznuti pod tvojim prstima. Tako gola kada stanem pred tebe sam najsigurnija.
Ako ti ponekad u hladnim noćima ponudim šapat, a ti ga slobodno odbij iz straha. Ne želim da se čežnja pretvori u nemoć, a nemoć u nespokoj. Samo ponekad ipak dopusti da mi tvoje riječi griju jastuk, da klize niz grudi i da se smjeste u pupku. Čekajući trenutak kada ćeš ih osloboditi, ali ovaj put ne šapatom, već krikom koji će se možda oteti, kada u sudaru dotad pomno čuvanih emocija, niz moja i tvoja leđa zaplešu trnci.
Ma slobodno ponekad nakratko i nestani. Mazohistička crta koju svi imamo u sebi si mora ponekad dati oduška. Tada noć nespokoja raščisti sve nedoumice koje trenuci opijenosti zakamufliraju u pogrešne signale. I bez obzira što magla jutro oboji, posve jasno uspiješ nazrijeti sve one tračnice koji vode od tebe do mene, i od mene do tebe. Možda nisu isti koraci, ali na cilju nas ionako neće tražiti plan putovanja.
Oprostit ću ti čak ako ponekad ne shvatiš moje hirove, sve dok ti kao uvijek potom uspije, da samo jednim čarobnim trenutkom potopiš sve podmornice.

Dani kada se od jeke vlastitih koraka ponadaš da te netko vjerno prati. Malo za promjenu. Ajde da danas ne crtam uputstva, a ti se pretvaraj kako mi lakoćom čitaš misli. Da ti olakšam dajem čak i natuknice, pokoju limetu da spriječi sladunjavost. Pa ti onda jednim potezom jezika maknem te brkove od pjenušave čokolade. Prodala sam sve staklene perlice, i ono ogledalo koje pokazuje samo kapu dvorske lude. Danas neću kihati, da ne bi morala zatvoriti oči.
Mislim da se nije radilo samo o predosjećaju kada me mjesec dotakao srebrenom trakom. U ovom trenutku ću si čak sama pripisati i blesavost, i glupost, i naivnost i izgubljenost i nedorečenost i nedovršenost. Sve u paketu sa zdravim razumom kojeg držim u džepu. Kao bonus ako pregrizeš sve što ti u miraz donosim loše. Teška sam ja i sama sebi u trenucima kada držim te kofere, i ne dam ih, ma ne zanima me obavezna kontrola za prelaz granice. Bez obzira što unutra ima tvorevina koje bi mogle barem jedan svijet uništiti. Moj. A za taj svijet bi me jedino i trebalo biti briga.
Ali ne baš...pretvorim se u nekakvog i nikakvog paladina, pa onda smješnim štapom, izrezbarenim svim onim što po mojem vlastitom nahođenju ću svrstati u mantre očuvanja, idem štititi tuđe arene. Sada mi treba nekakav trijem, i ljuljačka, i grm borovnica. Dodaj tome i debelog mačka. A onda ću ostalo nacrtati u nekom savršenom hologramu. Imam galiju sa nekih 200 vesala. A svako veslo ima svoje koordinate. Pa onda stojim, ili se u najbolju ruku vrtim ukrug. Ajde nek danas ako ništa malo brže ta vesla rade pa mi možda pođe za rukom da napravim savršenu piruetu.
Za sve me možeš optužit, osim da radim od ljudi igračke. Konci koje je držim u rukama mogu samo poslužiti da se napravi nekakav goblen. Ili da se možda zašije odlutalo dugme. I kad pobjegnem, ne pobjegnem nikad od tebe. Kada bi tako nešto mogla, značilo bi da mogu barem 3/4 srca ostaviti vukovima. Pobjegnem od sebe. Mogu ti možda samo jednu stvar na svijetu ponuditi, a to je da me zaboraviš, jer ja tebe neću moći nikad izbrisati. Niti bi to željela.

Danas sam se sjetila svoje prve ljubavi. U biti podsjetio me na njega ožiljak kojeg imam na ruci. Nosim ga od onog dana kada sam kao slučajno ga išla gledat dok je igrao košarku ispred bakine kuće. Meni 7, njemu 7 godina. Ja 3. osnovne, on 2. Poslije sam i glavu zbog njega razbila, te iste godine. Sva sreća pa tog ožiljka nema. Toliko ga ipak nisam voljela. Kad je bio 7. razred odvažio se pozvat me na „furanje“ (to je bilo ono kada ste kao dečko i cura, a jedino što vas kao takve karakterizira je što se pozdravite stidljivo u školi na hodniku, ili to upišete u neki leksikon (uvijek prvo slovo pa točkice :D), i što te on možda namjerno pogodi loptom (ah te sitne muške nježnosti)). Odbila sam ga, ljutito, jer kako me pustio čekat toliko dugo. (di mi je sad ponekad ta principijelnost? :D). Ljubavi prije se ne sjećam, mislim da mi u ranim godinama života muškarci nisu bili toliko zanimljiva stvorenja (ne znam da li da se veselim ili ne što se to poslije promjenilo :D). A možda nije puno pomagala ni činjenica što sam prva 2 razreda osnovne škole završila u Italiji u privatnoj školi koju su držale časne sestre (e ovo je stvarno dobar vic o mom životu :D). A i tamo djeca vode drugačije živote, nema đipanja oko zgrade oko škole, nema odlaženja kod prijatelja bez najave prije, nema pribacivanja šugamana preko ramena liti i trči bos, samo u kupaćima na plažu. Tamo djeca znaju da postoje druga djeca, i to je sve. Da se mi vratimo ljubavi, možda sam tu prvu ljubav odbila jer je tad već plavokosi M. lutao mojim srcem. Eskurzija, 8. razred, on se ponudi da me prati u sobu kada sam se išla presvuć (ne sad one misli uključivat :D), nije bilo ničega, ali sam mudro prešučivala odgovarat na pitanja ljubomornih cura iz razreda da li „furamo“, prešučivao je i on, pa mi lakše :)). To je bilo uglavnom sve od te velike ljubavi, poslije smo u srednju išli zajedno, ali tad smo već bili predobri prijatelji da bi išta pokušavali. Pred par godina sam čula da se M. ubio. Zadnja osoba na svijetu za koju bi pomislila da bi tako nešto napravio. Najzgodniji dečko u školi je bio, sportaš, vaterpolist, duhovit, pametan. Bacio se sa zgrade. Nikad očito nećemo znati što ga je na to ponukalo.
Poljubila sam se prvi put sa 13 godina, onako filmski. Sa dečkom koji je bio izbjeglica iz Mostara. Ne znam da li sam ikad poslije imala tako ružnog dečka. Mislim, to nije lijepo tako reći, ali ipak sam u njega bila zaljubljena pa si to smijem dopustiti. Onda me ostavio radi druge, da bi poslije opet htio se vratit. No passaran rekoh ( i opet se sad moram pitat di sam ja principijelnost u tim stvarima ostavila, očito je da sam ju nekad imala :D). Prvi srednje je obilježio dečko iz 3. razreda. Volio je zelenu boju, i mislim da sam tad sve zeleno imala. Ljubakali smo se po šumici, i uvijek je imao mrlje od trave na koljenima. A meni hlače na guzici uvijek flekave od smole. Ljeto je učinilo svoje. Tog sam ljeta galebarila, pa skupih pokoji češki i francuski poljubac. U drugom srednje su stvari postale ozbiljnije. Upadoh u vezu koja je trajala 4.5 godine, pa se sad ponekad pitam da li mi je to trebalo tad. Neću reći da žalim, ne mislim ni da sam previše propustila. I drago mi je da sam se one bitne korake napravila kraj iste osobe, polako u svoje vrijeme. Raspad sistema koji je nastupio nakon prekida sam izbrisala. Valjda jedan od rijetkih tereta koje sam ipak usput izgubila.
Pišem ovo sve jer sam malo gledala i te mlade generacije danas, i ne mogu se oteti dojmu da negdje žure. Da bi čim prije htjeli napraviti sve. Pa ću tu sad morat citirat moju baku: „Nemoj da te starost pita gdje ti je mladost bila“.
 

Na tvojim prsima otisci mojih jagodica
Sasvim dostatni, danas ne oštrim nokte
Prati jezikom onu crtu koja počinje iza uha
Kad već dođeš pri dno leđa odat će me jecaji
Pregib koljena kao biku crvena marama
Neka ti to bude zadnja stanica
Prije no što potražiš glad koja počiva u tvojim preponama,
U otvorenim kapijama među mojim bedrima
Cijelo tijelo kao lakmus papir odaje prisutnost nemira,
Vene i arterije mješaju krv na nepredviđenim sjecištima impulsa
(Koji stižu ponekad samo iz pogleda,
Možda ponekog zalutalog traga toplog daha
ili bez imalo stida otetog drhtaja)
Kada se po nutrini razlije uzbrkano more potisnutih potreba
U jednom jedinom ritmičnom pokretu oslobodit će se
Nektar s mojih usana preko tvojih
Tada na ramenu glava, dok upijam svaki trenutak tvojeg disanja...