sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Kad se u tvojoj glavi profiliram u kontraproduktivni element,
pobriši me.
Sjeme sam ludila jer nemam odgovor na tvoja pitanja.
Tražiš me doznake za sve propuštene poljupce.
I pokušam čak pronaći doktora koji neće dopustiti da me komisija rastrga.
Jer sam na kratko lagala, zbog toga jer sam te u tu laž uvjerila.
Pa šta ako sam koji doprinos i preskočila?
Pa šta ako sam koje dopunsko zanemarila?
Sjenu sam čvrsto za pete zavezala.
Zatvorim oči kad osjetim da me i zjenice peku od previše plakanja.
Zbog prevrnutih zamjenica.
Zbog zametnutih priloga.
Zbog sumanutih prijedloga.
Kad se u tvojoj glavi nametnem kao jedini valjani argument, uloži veto.
Parafraziraj.
Paragrafiraj.
I ne dopusti nikako da me sjećanje na dodir izglasa. 
Pokušat ću nekako pronaći svaku rupu u zakonu da me nijedan sud ne obori.
Opiri se.
Igraj se.
Zavodi me.
Jer ako mene pitaš, nema drugog načina da me zadržiš.

kroz prste pustim.
sve ono što poželim...
(zatvori dan na jedno nebrojeno godina)
 

rekla sam da neću, a onda opet, kriza je neka...osjetim ju u zraku, i u ramenima...pa mi prsti sami lupkaju...nisam kriva, priznam.
dopirem, jedva nekako do sebe. i kao da me jebe interpunkcija. valjda je ona kriva. zato je bolje da sad stavim pokoju točku ako treba i viška. ona je jača od zareza.
radim pizdariju trenutno. i pardon my french, ali to je jednostavno najbolji način da okarakteriziram svoje karakterno zastranjivanje. došlo vrijeme da izvučem oba škorpiona iz konstelacija.
jedino se poslije jake bure s Biokova može vidjeti Italija. treba mi sad jedna dubinska nevera. ne ovi uragani koje propušem da si dam dnevnu dozu adrenalina. treba mi apsolutni kaos. kratak i jasan poput telegrama.
treba mi nešto da me odnese dovraga. od tamo znam put nazad. kada budem dovoljno daleka.
 

danas bih voljela samo jednu, jedinu stvar...da nisam vidjela te bijele cvijetove...
i voljela bih da glazba nije svirala...onako tiha i za zbogom...
danas bih voljela da sve skupa ima puno više smisla...neka mi ga netko objasni...
voljela bih da nisam vidjela te suze u očima...ni onaj krajolik spokoja koji te smiruje i koji ti ledi krv u žilama...
danas je nebo primilo jednog malog anđela...

i nemam ništa pametnije za napisat
 
Sad mi vjeruješ kad kažem da sam prokleta.
Darovala sam ti pobjede i poraze.
Tebi sam bila najbolja.
Sve ostalo što sam napravila nije vrijedno spomena.
Nema kajanja, rezultat sam kockanja.
Nisi me imao ni kada sam ti pripadala.
I to je jedina istina koja nas je obilježila.
Sad mi kažeš da te rano napuštam.

definitivno zaslužujem nešto veliko za 30 000

Ovo je valjda jedan od onih trenutaka kada čovjek kaže "Ajmo se poševiti", a da uopće ne razmišlja. I imaš prazan papir po kojem crtaš obrise. Može nastati bajka za pred spavanje ili čisti hard core za one koji ne vole gubljenje vremena. Dani ti ionako nestaju brže no što ih stigneš križati na kalendaru. Ribaš nakog toga žudnju sa dlanova.
Odavde do beskonačnosti bezbroj pogleda. Od gladne vučice do bespomoćnog janjeta. I voli te tražiti zjenicama u polumraku nekog javnog prostora. Kad osjetiš da ti njeno bedro traži dodir. Kad samo malo pomakneš rub gaćica i uđeš u njeno carstvo, znaš da neće biti otpora. Makar u odrazu ogledala da se pojavi publika. Da prati njeno tijelo dok se igraš njenim tajnama. Njena toplina ti klizi prstima. Još ne znaš što ste započeli, znaš samo da ste daleko od svitanja. Poneki haustor na putu do njenog ulaza. Vidiš ju kako se spustila na koljena. Posljednje prije no što te obuhvatila. Ima situacija, ima žena, i ima njihovih kombinacija. Ali si ih već skoro pa sve zaboravio. Vodiš ju za ruku do tvojeg samačkog kreveta, malo se nećkala jer nije za princeze. A ti joj šapneš da je svaki krevet za princeze kad je ona u njemu. I onda se smijete. I ti i ona znate da je ova večer napravljena za sve osim za klišeje.
Skoro pa gola je pred tobom. Obučena samo u strast. Tako ti čak izgleda i pomalo ranjiva. Pa ju nježno dodiruješ da ne bi nestala. Pokucaš na vrata njene neutaživosti. Ubereš naramak nevinosti koju ti preda kad ti ponudi vrat. Da ju odvedeš daleko. Jednom kad otvoriš kavez više se ne pitaš što će iz njega izaći. A znaš zasigurno da se radi o nemani koja je dugo čekala da ju se nahrani. Osjetit će hladni zid na leđima. Osjetit će spuštanje naramenica, i ruku koja miče grudnjak da bi doprla do bradavica. Netjerao si ju da misli o tebi, sad kad si u mislima tvoje je da se snađeš. Jer ima okusa koji čekaju da ti ispričaju što je želja. I ima riječi koje čekaju da ti iznerede um.
Pređeš jezikom po usnama da pokupiš zadnji trag sokova. Tvoje požude i njene predaje. Još se lagano nazire stisak na bedrima, i pomalo odzvanja svaki njeni uzdah praznim ulicama. Za prolaznike bez stida koji se tope u tuđim razvratnostima.

Zarobio si dah u cvijet divljeg lopoča. Spremio mi ga u kosu da me grije do proljeća.
A onda je došla smjena straže kraljice pika i umjesto labuda probudila me sjeta.
Kad nebo prospe kišu naribane kore limuna vjerujem da će mi padati po trepavicama, i ne brinem da neće negdje jaki vjetar sa juga mi te opet donijeti.
A imam vremena, jer nijedna još kazaljka nije bila toliko brza da bi me pretekla. Kad se poklope onda se stvori sinergija. Od moje žile kucavice, do tebe, pomalo kukavice.
Ako sam te samo zasanjala (jer po svim pravilima postoji pravilo da se mašta pretace iz granicnog u beskrajno) onda je to samo možda bio odraz ogledala. Nekog starog filma sa novog ekrana. I ako je bio crno-bijeli, ovo je neka druga nijansa. Nisam pretjerala, nisam odmakla, nisam otišla, ali se nisam ni vratila.
I neka sam konfuzna. U tvojim uskim krugovima. Za neke emocije ne treba srce, potrebna je samo panika. Ona te nagoni da stvoriš instikte svojih iluzija.
Šaputat ćeš mi jednom sonatu koja još nije napisana. I dat ću da ti vidiš kako izgleda svijet kad si dovoljno daleko da ne doživljavaš. Jer samo malo odmaka otvara vrata razuma. A onda shvatiš da bez obzira da li stajao na početku ili na kraju priče, bez obzira da li si vrtlogu ili sjediš negdje na rubu oluje, bez obzira da li ti se tope jagodice na mojim leđima ili ti se ledi dah od mojeg pogleda... nikad nisam dovoljno daleko da ti ne budem okrepa.
Luda sam pomalo, kao i sve ono što si mi darovao. Pokoji ljetni pljusak, pokoji žestoki prasak (i sad se nasmiješi jer znam na što si pomislio), pokoju jastučnicu natopljenu suzama, i pokoju livadu punu žarkih cvijetova. Darovao si mi naslijeđe svih požuda. I Amorovu strelicu koja me za promjene vremena probada. Između trećeg i četvrtog pršljena, tamo gdje sam najslabija.
Pa ti se vratim da ti pišem besmislenost.
Sjedimo za istim stolom i jedemo čupavce, a onda se smiješ mojim zamazanim obrazima. Osjetim ti usne s kojih ljubim čokoladu. Nakon toga sam ti predaja. To mi pišeš na razglednicama, ostavljenim u raznim poštama. Adresa nepoznata.
Ostavljaš mi mjesta na slikama, da se na njima pojavim, da ponešto ispravim.
I lažem i sebe i tebe kad kažem da će jednom sve biti dobro. Danas i da dođeš ne bih više postojala. Okvire u ovoj slikovnici je druga ruka popunila.
...pričat ću ti i dalje da za tebe nema zamjene...da ti smirim savjest pred buđenje....

Ajde piši...
a kao da sam sve već rekla, i svejedno nedorečeno odzvanjam.
Davno promašen zanat, stvaranja kaveza od rečenica.
Progutam ključ od ulaza.
Čvrsti čvor stegnem negdje iznad pojasa.
I tražim da me shvatiš baš onda kada sam to najmanje zaslužila.
I tražim da me zaslužiš baš onda kad sam to najmanje dopustila.
 
Ajde piši...
nisi odavno me dotakla. A ja punim dodirima zidove.
Grize me svaki dlan kojem sam se primakla. Prate me tamnim ulicama.
Poput karme nekog probisvijeta.
I tražim da me ne diraš baš onda kad sam te najviše poželjela.
I tražim da me ne poželiš baš onda kad sam te najviše približila.
 
Obukla bi šutnju, za svaki suglasnik. Darovala samo uzdah.
Šuškaju šapati poput vrećice bombona. Šarenih.
I ne mičem usne. Sve je to nekako obmana.
Moj je život savršen.

Jer sam poput otpalog dugmeta, i svaka je igla pretupa da bi me opet zašila. Na ono mjesto odmah ispod vrata, kojeg zakopčaš zimi kada mraz pokuca. Mjenjaš me šalom zlatnih inicijala. Da te ne odnese opet neka viroza daleko od zdravog razuma. (p.s. kad ti ljubav odluta, pusti sve dovraga poput napuhanog balončića, možda potraje duže od sapunice, do njenog bježanja).
Jer sam poput autoceste pune jednosmjernih ulica, jer sam poput sata sa 2 jednake kazaljke, jer sam poput kalendara neispunjenih obaveza, jer sam poput molitve usred psovanja.
Jer sam poput rastaljenog zlatnika, na kojem je sada vrijednost prenepoznatljiva. Pa tankom olovkom pišeš apoene na neke kockaste papiriće, u rukom nacrtane tablice. I pokušavaš u njih strpat napomene. A onda kopiraš beskonačnost u pozitivne i negativne predznake. Sve dok se u nuli ne ponište. (p.s. nikad ne zbrajaj minuse, znaš da ćeš imat uvijek jedan viška, zbrajaj zato pluseve, od njih znaš zašto ti je savršena).
Jer sam poput nedovršenog zakonika, poput atlasa neucrtanih granica, poput svemira pogrešnih putanja, poput jeseni koja boja stabla ružičastom, poput proljeća u kojem snijeg počiva.
Jer sam poput sukoba ekstrema, tom kaosu potpuno dosljedna.

Nemam noćas ništa za reći. Barem ne još. A ako noć kojim slučajem potraje u beskonačnost, ima cvjetova satkanih od mjesečine koji neće zaboraviti procvasti. Ima riječi koji će se tada rubovima latica same poslagati. Da ih otpuhnem u onoj igri: voli me, ne voli me. Udarat će grmljavina opet taktove, a ja bi ih ovaj put rado sprespavala. San nije ništa drugo doli varka, u nju bi se rado uvukla. Da budem malo manje ranjiva, da budem malo manje osjetljiva, da budem samo malo manje prokleta.
 

To vrijeme koje baci urok na tebe i drži te zaključanu. Obija ti o glavu sve poklonjene riječi, samo za zabavu. I imaš zvono hitne pomoći pored uzglavlja da te probudi. Snenu da te daleko odbaci, u neki svijet pahuljica koje same naprave snijegovića, rumenih obraza. U neki svijet gdje mak cvijeta svaki put kad prokrvariš. Podosta bježanja. U potpunom nesrazmjeru argumenti.
Poslože se poput kule od karata, sa likom jockera. A ti negdje vjeruješ da nebo boje cvijeta ružmarina može jednom proplakati kišom latica. Da ti pomuti razum, da te potpuno k sebi povrati. Prošaptat ću ti legendu o razvratu. O orgijama emocijama koje te izbace ne obalu nakon dugog plutanja. O orgijama s nemoći, gdje joj se prepustiš, a ona te poput stare iskusne dame, u tamnom kutu samice sve nauči. I hladnim očima ti podari moć da jednim ugrizom propustiš zlu krv kroz žile. Odavde do svih sumraka.
Ispričat ću ti blud sa strahovima. Esenciju koju ispustiš sa onim zadnjim uzdahom prije nego se oslobodiš. I nije to samo slučaj da se ta muzika svaki dan iznova ponavlja. Svira puno dublje no što joj je to bila namjera. I premda potpuno bez ritma, točno znaš gdje će te odvesti. U one krajeve gdje bilo koji pokret da napraviš, imat ćeš dovoljno vremena da ga ispraviš.
Između dvije krajnosti me nikad nećeš pronaći. Živim od ekstrema. S njima znam da sam živa i onda kad nestanu svi drugi pokazatelji.

Tad pustim maglu da mi šara po prozorima.
Ona dobro zna da sve ono što skriva, nema granica.
Tad pustim snijeg da mi izbriše tragove.
On dobro zna da sve one ulice, nisu jedine.
Tad pustim vjetar da mi spava na prsima.
On dobro zna da sve ono što donese, ponovno uzima.
Tad pustim kišu da mi klizi kosom.
Ona dobro zna da sve ono što spere, nije samo izdaja.
Tad pustim sunce da mi boja trepavice.
Ono dobro zna da sve što pod njima nosim, dišem noćima.
Tad pustim rosu da mi uskrati buđenje.
Ona dobro zna da mi podari san, sigurna kraj tebe.
 
 

Imam ponekad po džepovima karte za koncerte
filharmonija kojima ne pripadam.
I mješam ih sa odbačenim papirićima
računa za kruh i sol.
Tramvajske karte cvikane sa pogrešne strane,
ako naiđe neka kratkovidna kontrola,
i pregršt isprika jer ne znam gdje je moja stanica.
Kontrolor me upozori na strah i bol.
Oltare za sve pokopane probisvjete,
fenjere koji me vjerno prate, popločane ulice odavde do Oza.
Pa lupam petama, u više navrata po 3 puta,
probudim brda i dol.
Zemljovidi na kojima samo pokoja obratnica može odvesti
na istok, na brod pun mirodija.
Svila, klinčići, mošus, zrno riže za dobar put.
Možda je ovaj put car stvarno gol.
Na ribežu za muškatne oraščiće se borim sa lubenicama,
i jednu po jednu vadim koštice.
Da mi ne zapnu u grlu, mislim da to može nešto promjenit.
Ko fol.

Drhtao sam pored tebe i bez tebe,
savršena utopija za pokajnika.
Udisao sam ponekad kradom miris tvoje sjene,
da ne primjetiš koliko mi sve to treba.
Ono ponekad koje mi se razvuče u bezvremenost.
I slagao sam origami figurice od tvojih pokreta,
da ih ostavim na policama bez naših slika, koje si odnijela.
Vrtio sam među prstima tvoje šnale, djevojčice,
još jako puno noći nakon što si se odlučila.
A tu sam da sve tvoje poštujem, makar nisam imao izbora.
I još se negdje vrtiš snena jutrom u krevetu,
a ja ti (barem ovako na daljinu) šapućem da si prelijepa.
Koliko bila daleka, bit ćeš sutra još ljepša, a moja želja još veća.
I nemoj zaboravit da se čarolija može prekinuti,
ali samim time ne mora i nestati.
Jer svaki, ali baš svaki trag,
kojeg si možda i nehajno odložila u povjest uspomena,
kad se dotakne oživljava.
Imaš moć koprive, imaš slabost nježne pahulje.
Pustiš zoru da te prelijeva, fućkaš olujama za leđima.
Negdje u dnu srca imaš spremljena i moja pisma.
Njih ti ne pišem jer sam lud za tobom,
njih ti pišem jer sam lud bez tebe.