sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

nema me neko vrijeme i odma raspašoj
te neko nekog jebe pa laže, pa onda laže i sjebe, pa onda si uzme drugi nick pa olajava sam sebe da vidi šta će druga strana reć, pa onda neko otkrije da netko ima duplić (kao strašno kazneno djelo), pa se onda svi svađaju, pa onda se poslije ljube dobri i zli, ali nitko kao mi i tako...
no dobro, duplići...ima li zla u tome? mislim da je svatko od nas sposoban prosudit s kim priča i šta će kome reći, ako imaš tajne, ne laj okolo svakome tko te nešto pita na private svašta, malo nauči držat jezik za zubima...
ova iskrica je postala ko selo, ne možeš ni susjeda poševit a da svatko to ne sazna, e pa jebeš takvu virtualnu anonimnost...
naučite razlikova private i blog...bit će vam lakše...
srdačan pozdrav iz hladnog Zagreba

Kako da ti ispričam, kako se osjećam, onda kad mi riječi počnu služiti samo kao poslijednja obrana...i kad vidim s druge strane zid negdje do beskraja...ili ako ništa barem do krajnje granice oprečne razumu...pokupim tad klikere, obojam u crno sve ružičaste praznine u slikovnicama, podarim suzama još pokoji bod tamo negdje u nekim natjecanjima...
Kako da ti ispričam, kako se osjećam, onda kad više nemam one 3 polovinke takta negdje u žilama...kad samo led pusti mraz da se zabavlja...u kasnim satima ili ranim gubljenjima...ima borbi koje vodim sa tvojim nemanima, a na njih valjda još nisam navikla, nema te kladionice koja bi mi omjer za tu borbu dala...premda je velika uplata...
Kako da ti ispričam, kako se osjećam, onda kada više nemam snage da još jednom pretvorim razočaranja u smijeh...ostane mi samo kist da ti ga podarim da me razmažeš po staklu...da se poslije još jednom skupim i zavučem u neku jazbinu pa si ližem rane, poput dotrajalog vuka, poput izgubljenog janjeta, poput pogrešnog skretanja...
Kako da ti ispričam, kako se osjećam, onda kada više nemam otpora za svako ludilo koje zaluta...bilo iz mojih ili iz tvojih šešira...pa navučem rukavice i oblikujem snjegovićima rogove...na njih stanu sve moje želje...dok ne dočekaju proljeće...noćas...noćas imam za sebe samo 3 točkice...u njima stane valjda sve ono što preostaje...

Na jastučnicama oznaka obraza- sve znano
Ispod uzglavlja povrat uloga- davno dano
I neka nova viđenja, nagoni- malo strano
Par slavuja na prozoru, pjev- u jutro rano.
 
Skriva bura nevere koje bježe- u naletima
Potraži glad kada se sudara- odmetnutim avetima
Igra monodrame sa zrakama- danu otetima
(a zna ona to dobro- uvježbanim pokretima).
 
U teglice zima krade boje juga- sasvim praktično
I ne lijepi balone, da ne pobjegnu- nadasve taktično
Ide do kraja, ali ne da se posve- nekako granično
Ili se skrije pod šareni kišobran- ponekad panično.
 
Na obroncima svim sjećanja želja- limun žuti
Poneka kopriva koja drži balans- feferon ljuti
I prostranstvo koje svašta najavljuje- ili samo šuti
Ne skriva magla ništa, pored toplih fenjera- otkriveni aduti.
 

Borio sam se sa posljednjim stranicama tog prokletog diplomskog kojeg sam eto počeo pisati prije previše godina. Razvod kroz stoljeća. Jako ironična tema obzirom da sam od odabira teme do danas uspješno iskusio par poglavlja te iste teme. Čeznem za tim da napišem cijeli ljubavni roman umjesto suhoparne katalogizacije raznoraznih zakona. Da napišem da razvod nije samo neki članak tog i tog zakona. Da razvod nije samo matematička podjela dobara. Premda sam se na kraju sveo na to da brojim svaku lipu vrijednosti koje bi se trebale raspodijeliti, jer sam ju tad mrzio više od ičega. I neka mi nitko ne priča kako ijedan zakon može predlagati rješenja. Nema ga. U ovom slučaju je radila čista osveta. A ona se ne da izraziti običnim mjernim jedinicama, već urlicima, razbijenim čašama, spremljenim koferima, zapaljenim slikama.
Minja je imala ljubičaste cipele toga dana kada mi je uletjela u taxi. I promrmljala je kako već kasni i neka požurim. Aleja jeseni 24. Tu adresu sam i poslije često posjećivao. Čak i kad je Minja već nestala iz mog života (barem fizički nestala). Znao sam se tamo odvesti kad smo prestali već neko vrijeme pričati. Sparkirati se i sjećati se tog dana kada sam ju po prvi puta tu iskrcao.
-         85 kn- rekoh
Petljala je po torbici, izvukla stotku i rekla da ako je moguće se dogovorimo da dođem po nju za sat vremena.
Nisam imao problema s tim. Htio sam ju opet vidjeti.
Nije praktički ni sačekala da joj odgovorim, već je izletjela iz auta i utrčala u haustor.
Ljubičaste. Ljubičaste cipele je imala. I sjećam se kako sam pomislio da nisam prije vidio cipele takve boje. Osim možda u nekom filmu iz 80-tih. I pristajale su joj. Nosila je nekakvu ogromnu mapu pod rukom. Kasnije mi je ispričala kako je arhitekt, i kako je to jedan od rijetkih snova koji su joj se u životu ostvarili. Neko vrijeme je i za mene govorila da sam san. Isključio sam taxi stanicu i ostao ju čekati. Htio sam joj biti blizu. Toj ženi koju nikad prije nisam vidio, a koja mi je napunila auto mirisom đurđica. Nisam prije bio s nijednom koja je tako mirisala. Čak sam izašao vani zapaliti da ga ne bi ubio miris duhana.
Točno nakon sat vremena se pojavila i nasmiješila mi se po prvi put. Očito je dobro prošlo štogod je unutra radila, pomislio sam.
-         Uh – tiho je uzdahnula- bolje od planiranog- više sebi nego meni je izgovorila.
-         Zadovoljni?
-         Ma, zasad da. Još ako plate na vrijeme bit će to prvi posao bez zapinjanja- nasmiješila se pritom.
Moj Bože, pomislio sam, zagrlio bih ju sad. Takav je poriv u čovjeku budila. I taj poriv nije nestao ni kad sam ju posljednji put vidio. Još uvijek sam ju htio grliti. Premda sam ju mrzio.
Sjela je u auto i rekla kako joj se ne ide sada kući pa neka ju odvezem u centar, do onog novootvorenog shopping centra. To je bilo relativno blizu i javila mi se tuga što ću ju tako kratko imati kraj sebe.
Izašla je toga dana iz mog auta. I prošlo je više mjeseci dok u njega nije opet ušetala.
Znate ono kako ponekad jednostavno se nešto mora desiti, i nema sile koja će to zaustaviti. Tako je bilo s nama. Ona je trebala biti moje rođenje, moj početak, moja smrt, moj kraj. Moje sve i moje ništa. Moj razum i moje ludilo.
Imao sam prijateljicu Vesnu koja je uvijek organizirala neke velike tulume i pozivala sve poznate i nepoznate. Jednostavno je bila ovisnik o ljudima. I bio je svibanj. I neko spajanje praznika. I Vesnin ne znam sad više koji rođendan. Inzistirala je da dođem i da dovedem Franju, jer neka njena prijateljica, ima neku prijateljicu ili što li je već bilo posrijedi. Uglavnom Franjo je nekom bio zanimljiv.
Pokupim ga tu večer i odvedem tamo, s namjerom da odem čim prije jer sam ujutro imao neku vožnju. Da, čim prije. To sam mislio. Dok nisam u prolazu ugledao ljubičaste cipele. Nisam se iznenadio. Rekao sam već da znam da svemir sve ima isplanirano.
-         I jesu li platili na vrijeme?- ležerno ju priupitam.
Zbunjeno me pogledala, a onda valjda odvrtila film u glavi dok me nije pronašla.
-         Da!- veselo poskoči i glasno se nasmije.
Glasno, ali ne preglasno da budemo jasni. Glasno i profinjeno.
-         Nisam ni sumnjao. Ipak sam Vas ja taj dan vozio- šarmerski se stavim u prvi plan.
Dalje ne znam što smo pričali. Sjećam se zvuka njenog glasa, sjećam se da joj je pramen kose padao na čelo pa ga je micala. Sjećam se da je pila neki liker. I sjećam se da je bio slatkast jer joj je ostao na usnama. Sjećam se da je bila trijezna kada je dopustila da ju poljubim. Sjećam se kako sam ju ko posljednji šipac tražio za to dozvolu.
Nedugo nakon tog susreta je Minja uselila kod mene. I nedugo nakon toga smo kupili stan u predgrađu. U zgradi koju je ona projektirala. Da, onoj čije je nacrte nosila onog prvog dana.
I kupili smo namještaj za taj stan. I kupili smo album za zajedničke fotografije. I rekli smo Da. Godinu dana nakon onog tuluma. Minja je blistala. Imala je haljinu ledeno bijele boje (tako mi je barem objasnila da se ta boja zove, a ja sam ne znam iz kojeg razloga to zapamtio). Imala je buket od đurđica, da mi pokaže napokon po čemu je onog dana mirisala. I vodili smo tu noć ljubav kao nikad dotad. Volio sam ju, i nisam se štedio u toj ljubavi. Gorjela mi je u rukama. I imala je sjaj u očima kojima me milovala u zoru, onako već iscrpljena.
Tjerala me da napokon završim taj fax. Ne mislim da je to radila iz nekih ambicija već zato jer voljela da se započete stvari i dovrše.
Nikad nije ništa radila polovično. Pa me tako nije polovično ni dokrajčila.
Bili smo 2 godine u braku tad. Znao sam tu i tamo spomenuti kako bi možda mogli početi misliti o djeci, a ona nije bila spremna. Imala je puno toga započetoga i nije bilo šanse da se posao odgađa. Viđao sam ju samo kasno noću kada bi bila premorena. Raširila bi tu i tamo noge da odradimo seks, valjda je mislila da će s tih par uboda podmiriti moje potrebe.
A ja sam želio onu ždrebicu s početka veze koja me nije ispuštala iz stiska bedrima. Htio sam moju Minju. S kojom sam ujutro jeo kifle u parku. Htio sam Minju koja je sa mnom znala satima pričati o glupostima.
Minja ima ljubavnika. Odjeknulo je to valjda svim mojim stanicama kada mi je Vesna to ispričala. Nije htjela mi ništa reći dok ne bude sigurna, ali navodno njeni pouzdani izvoru kažu da se radi o nekom građevinaru za kojeg je projektirala neke ville na Jadranu. Mislio sam da se Vesna šali, ili da je ljubomorna, ili da je luda. I izvrijeđao sam ju. Kako se uopće ona prvorazredna droljetina ima pravo uplitati u moj brak. Kako ima pravo uopće izgovarati Minjino ime. Ime moje Minje. Ali lavina je bila pokrenuta. I nije bila načina da se smirim, osim da Minju direktno upitam. Onako u šali možda ili nekako, ali da ju upitam.
-         Čujem da se ševiš sa onim lovatorom što si mu nešto crtala- jako tankoćutno i nadasve šaljivo sam to iznio.
-         Da- kratko je odgovorila. Nije se trudila poricati, nije se trudila ublažavati.
-         A u pičku materinu, dobra ti šala Minja.
-         Nije šala. Samo ti nisam još rekla jer smo čekali da se on razvede.
-         A ti se nisi sjetila da imaš muža?
-         Pa znaš, ti si uvijek bio dosta razuman, i…znala sam da tebi to neće biti problem shvatiti.
-         MOLIM? (mislim da sam tad prvi put dignuo glas na nju) mislila si da mi neće biti problem shvatiti da se jebeš sa drugim? Mislila si da mi neće biti problem što mi uništavaš život? Reci mi srećo, da li bi ja trebao sad pokazati razumijevanje i pitati te da li s njim lijepo svršavaš? Da li bih trebao možda s njim sjesti pa mu navesti par stvari koje te posebno uzbuđuju i kako da te drži za bokove dok ti ga nabija?
-         Joj, pa zašto tako sad…pa nemoj tako…ja nisam stvarno…
-         Da, nisi ti ništa. Vidim sad. Nisi ti ništa.
Ne bih vam sad pričao o cijeloj onoj proceduri koja je uslijedila. O člancima, zakonima, paragrafima, odvjetnicima, diobama, duševnim bolima i slično. O tome bi trebao pisati u ovom diplomskom koji mi služi samo kao karikatura.
Kojeg bi najrađe sad pobrisao. I pisao o Minji. O njenim ljubičastim cipelama.
Pa mi sad recite koliko ima veze taj jebeni zakon sa mojim osjećajima. Ima li u tom zakonu stavka o kučkama koje nastavimo voljeti i nakon što im samo želimo vidjeti leđa dok odlaze.
 

Jer sam ti svu nedorečenost poklonila,
jer sam svijetlo koja prodire kroz navučene zastore.
I nježno mazim latice onog fikusa u kutu.
I nježno odmičem prašinu sa raznih obiteljskih fotografija.
Pitam te ponekad da li ti je noć dovoljno tamna.
Da li ti je vjetar dovoljno jak?
Da li bol nestane ako joj ne pridaješ dovoljno pažnje?
Spremam uštipke za nečije tuđe proslave.
Po seoskim domaćinstvima raznosim proljeće.
Ponekom košmaru ne dam da pobjegne,
jer u protivnom, neće biti krivca za sve psovke.
Naberi stručak zumbula.
A ja ću dotad izmisliti sve razloge zašto je to potrebno.
Da si možda damo vremena.
Da se možda zaželimo zvuka koraka na stubištima.
Da možda shvatimo nedovršenost koja nas ulovi
(svakog puta iznova kad se pojavi tih ne znam koliko kilometara).
Prevest ću ti noćas sve što mislim u impulse.
Čisto zato da ne bi progovorili mrtve jezike.

Mjesec je te noći sa 4 različita uzorka pleo niti oko onog raskršća gdje su se spajali trgovački putovi pred ulaz u drugi dio postojanja. I nije valjda bila tek sudbina ili prevareni osjećaj opuštenosti činjenica da je uvriježenim poimanjem znakovlja dobila titulu vještice. Zbog jednog madeža koji je poprimio otisak jagodice zabranjenog ljubavnika. Kažnjiva je možda strast koja se ispoljava na vreloj koži, koja se onda oblikuje i ostane neizbrisivi pečat dodira zbog kojeg nemir vodi za ruku onog što ga potajno zaziva.
Pričali su, skupljeni oko plamena, ljudi razne legende, koje su grijale srca svjetini. Ukazivali na pretkazanja preplašeni heretici.
A ona je znala vrlo dobro da svaka priča, koju su vatre gutale brže no uši uznemirenog, radoznalog mnoštva, ima puno banalnija pokrića. Ne, nije onog dana gušterici odsjekla rep i njime potom nacrtala na vrata susjedne kuće znak đavola. A još manje je bila istina da je prije toga krvlju išarala prepone, kako bi bacila urok na sve buduće potomke. I nije te noći svila gnijezdo rodama na svim seoskim dimnjacima kako bi u dimu se ugušilo cijelo selo.
Motivi, ponašanja i konačni ishodi te ponekad tjeraju da tražiš poveznice kojih nema. I mogao bi vjerojatno čovjek olako poludjeti tražeći onu jednu kopču koja će cijeli lanac stegnuti u savršeni niz.
Kad su se domino kockice izlizale od prevrtanja po rukama, ostale su samo crne pločice, crne poput ugljena lomače kojoj nije bilo druge nego joj se prepustiti. Jer je toliko dugo već gorjela da je postala jedina ispravna solucija.
Ono što je karakteristika prošlosti je, ako se jako široko shvati njen pojam, i ako ju ne očekujemo doslovno preneseno, lako se može ponoviti. Čisto iz razloga što ti uvijek ostanu otisci prethodnih nahođenja, i onaj deja vu da te podsjeti možda da si već tuda jednom prošao, ili si taj put sam sebi zacrtao. I uvijek imaš budućnost, da u nju onda spremiš sve ono što želiš sačuvati.
Jer sve ono vrijedno nikad, ali baš nikad nema smisla ne ponijeti, i sve ono lijepo nema smisla nositi samo u sjećanju sve dok je vatra dovoljno jaka, da u njoj vrijedi i izgorjeti.

molim da me prvi/a koji/a naiđe ubije, ako me jedog dana kad budem u braku i još pritom budem imala djecu sretne na iskrici. to će stvarno značit da nisam uspijela.
skoro sam pa potpuno ozbiljna kad to kažem, jer budem li ja na iskrici tipkala dok mi muž i djeca recimo spavaju, ili ne znam ni ja šta rade (a sigurno neću znat šta rade ako tipkam na iskrici)...ne znam, neće bit dobro, nikako...
i ne, ne pušim te priče o tome kako je to malo zabave, druženja, simte tamte...jer koji normalni brak podrazumijeva da se žena zabavlja cijelu noć tipkajući na iskrici, i pritom tvrdi kako je sve u redu sa brakom...ma dajte....
grozim se same pomisli da me takvo nešto snađe u životu...
...netko je umirao od smijeha dok je dodavao onu opciju za status: u sretnom sam braku...
(ne pravdam ja to ni kod muškaraca, ali nekako sumnjam da ću idućih 100 godina mjenjat spol da bi se onda u tu poziciju stavljala)
ne zaboravite: trava je kod susjeda uvijek zelenija, ali ponekad zna bit i umjetna
i tako...ima li šta novoga? osim što imam dobre sise, samo nisam sliku stavila u profil

"Maybe u can't change a man,
but once on a bluemoon,
you can change a woman..."

Čisto tako,
iz nekoga možda hira,
pustit ću te pričamo o tome,
da li mi je pupak uvučen ili ispupčen.
I tvrdit ću ti tad
(klet ću se svim obmanama),
da se mjenja ovisno o bojama mjeseca.

Pomalo onako,
spremna da ti ostavim miris naranče,
spremna da te odvedem po daleke mirodije.
U one zemlje koje prve suncem otjeraju njegove zrake.
Da nikad ne saznaš gdje zatim otputuje.

Nekako polako,
crtam ti na dlanu nijanse divljih makova.
Pričaš mi o maramama arapskih šara.
Kako se na njima svaka zraka prelama
ljepotom zaboravljenih vrtova.
Onih kamo oseka odnese krivca iz početnih redaka.

Nečujno jako,
vrtimo klikere da nam klize preko jagodica.
(makar za njih imam puno bolja skrovišta).
Nosiš mi ogledalca i perlice.
Za sve one za koje ne postoje iluzije.
Stavit tad i crveni ruž, uz priču mi pristaje.

Prirodno itetako,
dajem ti med, i odriješenje grijeha i
raspored vožnje za sve moje stanice.
Sve do mojih zjenica.
Od njih kreneš, kad preko pupka se
spustiš sve do mojih bosih stopala.
Obrati pažnju tad.
(Jesam li ti već na početku rekla da se
mjenja ako je noć punog mjeseca?).

Nedostaješ mi samo onda, kada me ogromna neman prošlosti dohvati. Probudim se kad mi tijelom prođe ona tiha jeza, kad mi čelo oblije hladan znoj jedva čujno dišući tad.Dok se ne uvjerim da si daleka. Pa se okrenem na drugu stranu, na onu stranu koju sada grije potpuno oprečna prilika. Volim ju. Možda ju nikad neću voljeti kao što sam tebe, ali volim ju. I ne mislim joj dati priliku da me kao ti povrijedi. Jer ona nikad neće biti ti.
Unatoč svim kletvama koje sam za tobom pustio u zrak poput peludi, ti si proklestvo koje me još uvijek progoni. I ne daš mi mira, ne daš mi odmora. Nisam ti rekao nikad da sam te prebolio. A jesam. Još onog dana kada ni nakon mjeseci čekanja nije bilo tvoga odgovora. Uzalud sad ostavljaš te suze na svim mojim koracima. Uzalud sad prebireš svaku riječ koju ti ne znam zašto poklanjam. Mogu ti dati osmijeh, jer si me svojom šutnjom razriješila ludila. Sve dok se nisi opet javila, i sa sobom donijela cijelu košaru košmara. Da mi mirišu poput ustajalog nemira. Da me grizu za vrat poput jata pijavica.
Neću si dopustiti da varam ovaj dašak promjene koje mi je praznina donijela. Zbog tvojih prekasnih nagona. Zbog tvojih prekasnih istina. Uzalud mi pričaš sad o tome kako plačeš zbog nekih drugih dodira. Da, jednom prije zvao sam te mila, otvorio sam ti prozore na sve strane svijeta. A ti, ti si gledala samo meni preko ramena. I koga sad zanima što ti ljubav nisi prepoznala. Smiješna si, a želiš biti ozbiljna. Tužna si, a mogla si biti jedina. Drhtiš, a bila si voljena.
Okani me se. Ne ostavljaj sad otvorene neke staze kojima više neću naići. Nisi nikad bila dalja. Prošlost sam jednom već proživio, ona ne trpi reprize. Bivša utočišta smo si možda bili. Uzmi si sve to. Takve kofere ne nosim. Sačuvat ću pokoji stih, sačuvat ću pokoji miris ljeta. Samo zato jer su moji, jer mi to pripada. A neke kule od karata je već oluja odnijela, tamo gdje nikad više neće kralj i kraljica srca imati spokoja. Tako ti lažem, ako misliš da ti je to neka utjeha.

Da legnem gola i da primim te duboko,
u misli, naravno.
Jer kad te mrakom bojim, uzavrela,
puno dalje odem od običnog dodira.
(posve čedna)
I pustim te tad da me krotiš,
i pustim te tad da me lomiš.
Neki su trenuci čisti osjećaji, preljev blagosti,
te ti znam sama predati.
Večeras mi podari one koje mi moraš oteti,
kad te pustim u svoj svijet, tako daleko,
moraš me pokoriti.
Plod sam tvoje mašte,
i noćas nas ne dijeli ništa.
Osim onog razmaka koji ostane,
svaki put kad se lagano odmakneš,
da malo brže prodreš.
Nemoj mi pokloniti nježnost,
nju ću sad drsko odbiti. (jasno i glasno)
Iznesi svu svoju zatomljenu požudu,
možeš mi ju i hladnu servirati.
 
 

na ovom blogu sami kičeraj, lude kućanice, paranoične babe i slično...mislim da se ovom druženju bliži kraj...do neke nove generacije blogera...

Kruna sa 7 smrtnih grijehova,
među njima neumjerenost,
bilo kakvog oblika.
Strpam u nju i osjećaj potrebe,
korake u noći kojima nacrtam naše sjene.
Pa se još jednom ugrizem za jezik, za sve prešućeno,
pa se još jednom okrenem noću da te zovem emocijom.
Ostanem ti ko trag zbunjenosti na prsima,
i čvrsto zakopčaš košulju da me ne izgubiš pod kišama.
Imam jedno nebo pod kojim sam stvorena,
na sliku i priliku,
svih ovozemaljskih pobuda.
I ti me takvom k sebi privijaš, na bezbroj načina.
Donijet ću ti jug dozrelih naranača,
ispričat ću ti sjever samotnih buđenja.
I sve to u onom kratkom periodu,
koliko treba dahu da pređe preko naših usana.
Neki rastanci odlučno zovu na zbogom,
neki čeznutljivo zvone na nježno doviđenja.

"Jedan od nabizarnijih seksualnih zakona svakako je donijela carica Wu Hu iz kineske dinastije T'ang. Budući da je carica smatrala da muškarac dominira ženom dok ga ona oralno zadovoljava, uvela je neobičnu dobrodošlicu na svoj dvor. Naime, svi muški velikodostojnici koji bi došli u posjet na dvor morali su izvršiti sljedeću dužnost - carica bi podigla haljinu, a posjetitelji su je morali ljubiti po genitalijama. "
kissi kissi

Kad ostanem bez teksta,
znaš da ulaziš u anale mojih emocija.
I kad onak zbunjeno mičem kosu sa čela,
na koje mi uopće nije pala,
znam da ne vidiš da ne znam kud bih sa prstima.
A onda pričamo nekim samo svojim jezikom,
i više ne znamo kako je sve to započelo.
Pregledam tad svaku riječ
koja je između nas prostrujala,
da logički pokušam nacrtati kojim putem se tu stvorila.
Nema pravila,
i to vidiš kad ti onako spontano izlanem,
ono što bih možda zatajila,
da ne vjerujem tvojim očima.
Vrtim ponekad malo duže stihove koje bih ti posvetila,
poput školarke pišem ime tvoje i moje po papirićima.
I da stane sve na tome,
duboko pod ono lijepo bi te pohranila,
a nekako, sasvim sigurno, sebe sam ti poklonila.

Splela se emocija  poput
kakve šare sa sačuvanih miraza,
toplih bakinih džempera, mekih damastnih jastučnica.
Budim te toplim mlijekom,
mirisom svježih jabuka,
darujem ti kolač od malina, piješ samo sa mog izvora.
Kad ti nisam blizu,
kažeš da je dan pun sivih oblaka,
i imam uvijek spreman osmijeh, da te grije poput dodira.
Na šarenom globusu,
označimo neke dalake krajeve,
koji imaju smisla, samo onda kada se zajedno posjete.
I nekom strepnjom možda
bojam sve buduće korake,
čisto da ova sudbina ne nestane, da se nešto ne urekne.
Osjetim tkaninu tvoje košulje,
dok ju skidam sa tebe,
već ju vidim kako leži na podu, pored meke postelje.
Razne priče za laku noć
čekaju još da budu napisane,
postoje kraljevi i postoje kraljevne, tragovi čarolije.
Pa ti vjerno predem,
glavom naslonjenom na isto uzglavlje.