sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Dopustit ću usred noći
da ti ruka sklizne do mojih gaćica,
čisto da osjetiš što sama pomisao
na tebe otvara.
I vjerujem da ćeš tada obići u jednom trenu
sva svetišta,
odavde do one točke iza zjenica
koja te oblikovala.
Dat ću ti vatru potopljenih topova,
skrivena blaga gusara,
naramak prašine sa čarobnih svjetiljki,
i zrno prkosa.
Sneno ću ti ime promrmljat
kad se budem namještala,
da te odvedem na put do zaborava, 
propuštenog vremena.
Uzmi me tad onako kako te bude vodila
iskonska pohlepa,
oblikuj mi noćas uzdahe,
da se isprepletu poput bršljana.
Otrovna sam na bezbroj načina,
zmija koja ne preza,
da ti samo jednim ugrizom pokaže
svu raskoš razvrata.
Nemoj prestat sve dok mi koža ne bude
tobom natopljena,
kad pomisliš da sam pri kraju,
hranit ću te sokovima.
A pred jutro, kada već vidiš da se zora
po meni prelama,
mazno ću ti prošaptat da sam zaljubljena,
u okus tvojeg mirisa.
 

Ma, htjela sam ti večeras puno toga reći, ispričati ti neke tajne koje dijelim samo s maglom. I htjela sam ti, da...htjela sam ti možda onako usput dati do znanja koliko mi srce brže udara, kad primijetim da izmamim osmijeh na tvojim usnama. Ali eto, ta neka čežnja koja me lovi oko gležnjeva, dopustila je da ne izustim puno toga što mislim da ti pripada. Ali ne bježim, samo se možda nisam dovoljno blizu još primakla.
Ma, znaš, barem naslućuješ, da kradem svaki trenutak od sebe da bi ga s tobom provela.  Boli to, što te se ne nauživam skoro, a već dođe vrijeme rastanka. I uvijek ostanem dok ne prođe ponoć, da se uvjerim kako zadnjim otkucajem čarolija nije prestala. I onda vidim da ni tebi nije tako lako pustit me da zaspem s jastukom zagrljena. Pa se trudiš ubrzat vrijeme, do ponovnog susreta (iako mi kažeš kako na vrijeme nemaš utjecaja). Lažeš malo, jer kraj tebe vrijeme ne postoji, postoji samo ugoda.
Ma, ne mislim više o nemogućnosti uspijeha. Neke te rijeke ponesu, pa te miluju valovima. Onim nježnim koji ne remete mir obala, i onim snažnim koji te od svega zaklone. Od njih se na kraju rasprsneš u tisuću kapljica koje tvore dugu u tvojim rukama. Neka mala voćka je zabljesnula. Plodovima tvojih dodira. Neki se instinkti ne smiju spriječiti, sve ostalo je sudbina.

Ako mi noćas daš ruku provest ću te kroz tajne čistilišta. One uske hodnike svih zabrana. I premda dvojim da li sam ti dorasla, znam da nijedna druga zora neće zvonit sa toliko vatrometa. Kad ju dočekaš poput novog čovjeka. Nisam ti nevina, i nisam nedužna. Imam tijelo koje je stvorila, isto kao i tvoje, požuda naših predaka. Pa ju čvrsto držimo jer nam je svetija od svih ostalih naslijeđa. Znamo da ćemo ju vjerno predati jednom kada dođe vrijeme pozdrava.
Ako mi jednog jutra poljubiš čelo i kažeš da me ostavljaš negdje u predvorju raja. Znam da će mi svejedno ostati priče svih naroda. Koji pletu vreteno oko nekih mekih tijela, koji znaju da nismo stvoreni za ništa drugo osim pohota. Onih slasnih, divljih i tako nježnih grijehova. I makar ti nikad ne pripadnem do kraja, vjerujem da sad ne bi imalo smisla razmišljati o tome da li ima drugog izbora. Pa onda nemoj izgovorit ništa osim da je ovo tako željena predaja.
Ako jednog sutona nestanem u pjeni tvojih lutanja. Bit ću puno više od sjene koja je suncu leđa okrenula. Bit ću poput oprosta na kraju dugih moljenja. Bit ću poput ispovjedi koja te je svega razrješila. I ne bojim se sad tih dalekih raskršća. Jer znam da i jedna noć kraj tebe može potrajati duže no 14 vijekova. Da u nijednom trenutku ne popustim u želji da ti dišem na usnama.

Noćas me pusti da ti budem tamnica,
u meni ostavi sve svoje skrivene požude.
Da te uvijek čekaju, u ove kasne sate,
kada sam ti opijum, kada sam ti stihija.
Noćas me pusti da ti budem samica,
ostavi po meni recke svojih maštanja.
Označi svaki komadić koji ti pripada,
kada sam ti pohota, kada sam ti napeta.
Noćas me pusti da ti budem ludnica,
ispričaj mi sve svoje fobije, sve svoje manije.
Lijek sam za sve tvoje strahove,
kada sam ti spokoj, kada sam ti utjeha.

Kao olinjali pretučeni mačak, vratiš se iz borbe sa veljačom, uzmeš cipele, vežeš jednu o drugu vezice, pa ih prebaciš preko ramena, iskušavaš tabane o litice pune soli. Smiješ se činjenici da su ti obični telegram sa samo jednom poslanom riječi naplatili kao sve ono prešućeno. Kao da u jednom „možda“ bi mogao biti ubačen cijeli leksikon pojmova, koji se tako daju samo naslutiti, i na snazi dobiju tek kad ih ne izgovoriš.
I nema veze što su još davno planirano bile izvađene glasnice. Poput fantomske boli odsječenih udova još uvijek negdje ne daju tonovima da zažive sa željama. Ponekad u životu ne biramo ono što želimo, već ono što moramo, u tome valjda i je bit. U tome valjda i je život, jer inače sve to skupa ne bi imalo smisla. Nije sve kao dječja knjiga sa više ponuđenih, mogućih završetaka, gdje kad krivo okreneš stranicu se lako vratiš pa se praviš da ti se slučajno omaklo. I onda opet biraš, ovaj put puno sigurniji. A odabiri nisu tu da bi se njima razbijala glava na kraju, već da bi se iza njih stalo.
Inspiracija ne leži u čudima, čuda su tu da te podsjete da negdje možda neka ruka sve to pomiče, i onda ti bude nedvojbeno lakše. Naizgled. Jer ako već rastemo i učimo, spoznajemo i griješimo, onda ću taj proces uvijek rađe odpješačiti sama. I smijat se jednog dana kada se sve to preraste, onim potezima kistom kojima sam život bojala. Na sliku i priliku trenutnih impulsa koje nosim negdje duboko u genima. I liječit će negdje samokontrola razuzdane porive i uvijek poslije nepojmljive reakcije (dok ih ne predočiš kasnim noćnim satima). Jutrom gledat kako je negdje opet posijano sjeme tvojih koraka za neka buduća nahođenja.
Da nema ludosti ne bi bilo ni razboritosti, da nema nestrpljivosti ne bi bilo ni dokonosti, da nema agonije ne bi bilo ni ushita, da nema onog sutra, onda ni ono što se gradi danas ne bi imalo više odraza.
Prozborit ću jednom na svim jezicima, kada skupim dovoljno tišine da mi ne smeta. Sada šapućem o onom što mi je potreba, i premda i tad puštam glas, to je samo najava grlenosti koja može razdvojiti svijet napola, ako mi to baš tad zatreba.

zažutila sam šećer i pijem ga s mlijekom...onome tko mi je rekao da to napravim poručujem da je bolje da me ovo izliječi jer u suprotnom neće bit dobro
zahvaljujem igneosu također jer da nije spomenuo eurokrem, ne bi mi došla želja za njim pa se ne bi spustila u dućan i usput kupila mlijeko za ovo čudo koje pijem...a mlijeko ne volim...
i pila sam čaj, i sad ću popit coldrex, nemam vitamina C, jebat ga.
 

ZNAČI: poljubac-poljupci, ne poljuBci
svaki drugi fula.
i da kad sam već tu, bolesna sam :( grlo me boli, i kašljem i pluća me bole, i tak...

dobila sam danas plišanog rakuna!!!! i zove se Darkić, eto samo da znate

Volio bih ti noćas pričati o dekadenciji. O zvuku kockica leda koje ostanu nakon ispijenog whiskeya. O onim zadnjim tragovima ponosa koji sam uspio spremiti na dno onog mog starog vojničkog ruksaka. Sjećam se dana kada sam taj ruksak dobio, od dobrog prijatelja koji ga je kupio u nekom army shopu u Amsterdamu. Haha, zašto uvlačim taj ruksak u priču? Mila, znaš da moje nepovezane misli imaju svoje razloge. I nije nimalo čudno što za ovaj posljednji oproštaj (nije li to već svaki dosad trebao biti?) uvlačim taj, možda još jedini, simbol mog mladenačkog buntovništva. S tim ruksakom na leđima sam se opirao svemu, branio svoje principe, smiješne, ali ipak moje. U ono vrijeme kad mi je majka prigovarala zbog zapuštenog izgleda i probisvijetskih ideala.
I ne, neću ti sada pričati o pregrštu vizija koje sam uspio sprovesti u djelo samo u oblacima dima. Volio bih ti pričati o tome kako ću ispuniti sva obećanja koja sam ti dao. Smiješno zar ne? Slobodno se smij, meni će taj smijeh proparati život i podijeliti ga na 2 kontinenta puno preciznije i nepremostivije no bilo kakvo pomicanje zemljanih ploča. I treba mi. Vjerujem da mi to treba.
Zapala te nimalo lijepa dužnost da budeš žrvanj u koji sam ubacio svu svoju neodgovornost. Trebaju ti razlozi, trebaju ti objašnjenja, a ja sam večeras premalo popio da bi ih mogao izreći bez kajanja.
Opet ti je kosa narasla. Nemoj to raditi. Pada ti u oči i možda ti zbog toga promakne pogled na nešto što će te ostaviti bez daha. Kažu da se od tih trenutaka živi, i vjerujem im. Kraj tebe nisam disao, i samo tada sam živio. Presjeći ću večeras sve. Treba mi odmora. I bilo bi poprilično ziheraški tebe tražiti da me u svemu tome čekaš. Jer nemam garanciju da ću ti se vratiti. Ponajviše zbog slabosti koja se rodi svaki put kada te dotaknem. Ne znam te štititi, a tebi to treba više nego što ćeš ikada priznati, jer taj oklop kojeg nosiš i ne skidaš ni noću teži kao svi tvoji grijehovi. Nisam zao. Nisam. I nemoj sad okrenuti leđa i otići, nisi me saslušala do kraja. Nisi još čula da ti grijesi su samo plod zbunjenih otkucaja srca. Pogreške koje srce piše doduše nose najveću bol, ali se najlakše i praštaju. Oh, pa nismo li svi mi na nečijoj listi? Ja ću vjerovatno nakon večeras ući u sve tvoje popise krvnika. I trajat će to dok se ne predoziraš suzama. A kad napokon obrišeš te vlažne obraze bit će ti jasno sve ovo o čemu pričam. Nemoj samo mila dopustiti da se navikneš na slani okus na usnama. To je ovisnost koja baca u tamnice očaja, a tamo neće biti mjesta za ciklame koje želiš imati na prozorskim daskama.
Ako ti se javim u snovima, a znam da hoću, šaputat ću ti onako kako bih sad najviše volio. O nekim dvorcima gdje bal traje cijelu noć, i gdje svijećnjaci sipaju u grozdovima sjaj na tvoje grudi. Šaputao bih ti o svim tajnama potopljenih jedrenjaka uz taktove nekog kraljevskog plesa, za tron na koji bi zasjela. Šaputao bih ti o tome kako nema smrti nakon tvojeg mirisa.

Onako kad me zaboli zub da me stisneš uz sebe
i cijelu noć paziš,
poljubiš me tu i tamo u kosu
kad ti sneno zamirišem spokojem.
I vješto ne daš nekim strahovima da me odnesu,
nad svim mojim strepnjama ti stražariš.
Onako kad ti dođem pokisla na prag da me prigrliš,
toplim dlanom tad primiš moje obraze da me zagriješ.
I pustiš me tad da odem ti negdje duboko u dah,
pa njime oblikujemo srca na promrzla stakla.
Onako kad mi jesen napuni lišćem korake,
da me čvrsto držiš za ruku, zbog ludih vjetrova.
I predaš mi se tad kao da je to put prvi i posljednji,
bez obzira na sve znaš da mi pripadaš.

Oh, pa znaš da znam koliko voliš kada sam neutaživa.
I kad se spuštaš pred mene na koljena, da mi podariš sve čarolije tvojeg jezika.
Ne osjećam tad ništa osim pulsiranja, nekih srca dalekih afričkih bubnjeva.
Oh, pa znaš da znam koliko voliš kada sam izgladnjela.
I tad mi pružaš usne pune sočnih grijehova, stvorenih za moja neprilična maštanja.
Ne osjećam ništa osim peckanja, nekih lomača koje sam dugo čekala.
Oh, pa znaš da znam koliko voliš kada sam zavezana.
I tad kliziš mojim preponama, dok ti dajem svijet kako bi se preporodila.
Ne osjećam tad ništa osim slobode, nekih krila ptica rođenih iz pepela.
Oh, pa znaš da znam koliko voliš kada sam tobom ispunjena.
I tad me privijaš sebi, dok vidim samo obrise na zidu kako plešu crtama razvrata.
Ne osjećam tad ništa osim taktova, neke glazbe od koje ne uzmeš ništa osim drhtaja.

ma, kako god da okrenem veže se čovjek za taj nick, barem ja se vežem, a čovjek sam, ponekad...inače sam žena...
Imala sam svoju "vješticu_s_istoka" i eno je umirovljena, nakon dugog vremena postala mi je preteška, postala je nekako iživljena, vezala sam za nju neke ružne uspomene, pa sam ju poslala na odmor. Dobro me je služila. Dok sam ju čuvala.
Onda je došla "Majstorica". Održala se duže nego sam planirala. I nju sam previše puta ranila. Osjećam da mi je postala bolna. Postala je ranjiva. Žao mi je pustit ju da se pohaba. Dopustila sam joj ponekad da bude preemotivna. Dopustila sam joj da bude preiskrena. Dopustila sam joj da se prerano otvara.
Došla sam na iskricu bez ikakvih pretenzija. I ničim se nisam ograničila. Držala se pravila koja sam sebi napisala. I koja vrijede i van ovih prostora. Nema zakulisnih igara. Nema ni kajanja.
I ne znam sad ni zašto ovo pišem. Možda se osjećam slaba, pa se otvaram. Možda sam samo blesava. Ali šta da radim, sebi sam jedna jedina. Naivna, tvrdoglava, lajava, zvrkasta, ponekad nedorečena, ponekad presirova. Ali uvijek, baš uvijek onome koga poštujem odana. I nemam predrasuda. Ne trpim nametanja.
I fakat šta sam ja s ovim uopće htjela reć? Ne znam. Valjda je došlo vrijeme za novi nick. Kad mi je već frizura savršena. Da budemo jasni, nick nije neka druga ličnost, nikad nisam iza nicka bila ono što u "stvarnom životu" isto ne predstavljam.
- a dobar proizvod je dobar proizvod, ma koliko mi šutjeli o tome.

a onda majstorica ide u mirovinu.
Neke stvari nisu za sanjare, neke igre nisu bezazlene, neke prilike su tu da budu propuštene. Postoje granice koje se s razlogom postave. Za borbe sa vjetrenjačama nemam vremena, i previše godina da bih se sada mjenjala. A onda me pozovite za nekih bezbroj godina. Kad iskrenost ne bude više preskupa.

Jer neke stvari možda nisi zaslužila.
Jer nemaš srca da si priznaš da si uvijek pogrešna.
Jer ponekad nemaš više ni suza.
Jer ponekad grliš noć kako bi te što dalje odnijela.
Jer neke siluete nisu predviđene da budu primbalerine.
Jer se možda nisi dovoljno trudila.
Jer si se možda ponekad previše trudila.
Jer si možda previše željela.
Jer si, ma sigurno si, uvijek bila peron za odlaske.
Jer baš uvijek moraš nosit ta 2 klikera.
Jer tuga negdje mora naći mjesto počinka.

Para se u kapljicama igra sa tvojim pločicama nakon tuširanja. Klizi niz zidove. Tako sam ja znao ponekad skliznuti ti niz rame u kišnim danima. Nisi me nikad primjetila u onoj gomili koja se gurala ravno iz oblaka tebi do kože. Dovoljno mi je bilo da te gledam dok odmičeš. Sretnim slučajem ponekad sam znao vjetrom odnešen završiti na krilima pokojeg preplašenog vrapčića, začudo uvijek su imali tvoje oči. I taj isti bi mi ni ne znajući pomogao da te pratim olucima po gradskim ulicama. Sve do tvoga haustora. Zastaneš uvijek pred njih. Znam da bi se sad tu u mraku ljubila.
A na usnama ti samo tanki trag pokoje čaše ispijenog vina. Za onim šankom gdje znam ostati ti pod prstima, zbog ledene čaše koja je reagirala na tvoju toplinu. Ne bojim se tad uskočiti u unutrašnju stranu tvoga kišobrana, i penjati se s tobom po mračnom stubištu. Kad uđemo u stan znam da ću opet zaćuti: „Do I have to tell the story Of a thousand rainy days since we first met…”. Da znaš da sam tu ne bi me tako nehajno odložila.
Ako vidim da si umorna, noćas se neću igrat po tvojim cijevima. Ali ako vidim da si željna, znaš da ću biti onaj fluid kojeg tražim već godinama. Ona ljepljivost pod jagodicama. Ili ću se samo zabavljati spuštajući se niz listove tvojih sobnih biljaka. I spavat ću na mekim laticama one ciklame boje zrelih trešanja. Samo da otplatim sve korake koje sam napravio dok nisi našla nijansu koja te zadovoljila. Ako vidim da si drska prema svim pjesmama koje sam ti ostavio na koricama enciklopedija, prokapat ću dole susjedima. Nemoj da primjetim da ti je samoća pogubna, jer tad ću se morat popeti u tvoje zjenice. Nisam još dorastao skiskosti tvojih obraza.
Makar bih mogao kao suza umrijeti negdje na tvojim zadihanim grudima. No, ne mogu se igrat sa svim sušnim godinama koje bi poslije zavladale u onih mojih par atoma, tek neznatnih, kisika i vodika.  A ako ipak igrom slučaja postanem para radi tvog radijatora. Znam da ćeš me udahnuti kad se budeš snena okretala. I nema sile koja će me tada odvojiti od tvojeg jezika. Od tamo ću već lako naći put do tvojeg srca. Jer ću ti bit u porama. Zaškakljat ću ti u grlu kad možda osjetim da si sprema reći nešto što bi promjenilo sve one slike u albumima. Vrlo dobro znajući da se ne bi nikad predomislila. A sada napuni kadu vrelom vodom, da mogu lutat tvojim baršunom.