pisati pisma, pričati priče

Navikla sam na loše kritike. Ništa manje nego na pohvale. Ili - ništa više. Za pisanje, za fighting (kako kaže jedan moj prijatelj ovdje, "ne znaju ti koji te napadaju što tebi znače tvoji blogovi"), za drsku iskrenost koja ponajviše vrijeđa - neiskrene.
Dugo sam već na Iskrici, puno je istih ljudi prošetalo mojim sandučićem poruka, ali pod raznim nickovima. Često sam naivna, povjerujem kako se radi o nekom novom i zanimljivom! A kad tamo, nakon pete, šeste poruke shvatim da je osoba zanimljiva, ali ne i nova ovdje. Već smo se dopisivali? upitam. A nick se - izbriše umjesto odgovora:)))
Dogodilo mi se to s dvojicom zanimljivih muških nickova. I nisu oni bili jedan te isti, bili su dva ista, od ranije. Ali, kao ni ranije, ni ovog puta nismo stigli do viđenja.
Onda su me iste osobe napadale pod različitim nickovima. Javno ili privatnim porukama. Mislile su, valjda, da će - ako ih bude više, ako se umnože - biti jače:)))
No, neke sam nickove srela uživo. I ne biste vjerovali, oni su još uvijek isti nickovi, nisu se promijenili. Meni je to znak postojanosti karaktera ili neke druge postojanosti, ali sviđa mi se u svakom slučaju. Sviđaju mi se - nepromjenjivi nickovi:)))
I tako, nagledala sam se nickova ovdje. Razno raznih. Ali, neki sam se dan iznenadila kad sam ugledala svoj vlastiti. Među weblogovima. A tekst nije bio moj:)))
Ubrzo sam shvatila: jedno malo slovo pridodano mome nicku omogućilo je korisnici izazvati ovu zabunu. Tri, četiri bloga u prvih nekoliko sati (ne dana!) učlanjenja, otkrilo mi je da se radi o nekome tko je tu već bio. Tko zna kad i pod kojim nickom.
Nije važno. Razlikujemo se dovoljno da me više ne zbunjuje ovaj pokušaj kloniranja. Oponašanje je ionako najiskrenije laskanje:)))
I na kraju: cijelog jutra iščitavam neke ružne komentare žene koja, pod novim nickom, jedan drugi proglašava "bolesnim umom" i kretenom, braneći nick koji bi po svemu sudeći zaista i trebao psihološku pomoć, već zbog opasnosti koju predstavlja za druge i koju čak bahato javno priznaje.
Ipak, zahvalna sam joj jer mi je pomogla shvatiti: ljudi ovdje mijenjaju nickove zbog sebe, ne zbog drugih. Jednostavno, dođe vrijeme kad više ne mogu živjeti sami sa sobom na Iskrici!
Pa, zašto onda misle da njihovi muževi i žene, ljubavnici i ljubavnice, svi ostali Iskričani - mogu živjeti s njima?

"Žena koja piše nadarena je za patnju", svojim romanom o mrtvoj ljubavi tvrdi jedna francuska spisateljica. Njezina starija kolegica po poslu, patnji, domovini - M. Diras, dodaje: "Muškarci vole žene koje pišu".
Ako je tako, pitam: zašto? Zato što svojim pisanjem oblikuju njihovu stvarnost? Ili zato što pisati podrazumijeva primjećivati, a to opet, na drugi način, uključuje osjetljivost? Pisanje ne dopušta životu da prođe pored njega. Pisanje ga dodiruje, zaustavlja, slaže u riječi kao kutije. I ne čudi se što je život - slan.
Priznao si kako o tebi pišem. Rekao si to s ponosom, pohvalio se kao dijete. Smijala sam se, razveselilo me kad su mi ispričali.
Godinu dana uokvirujem te riječima. Ispisujem strast koju si izvukao iz mene. Želju kojom si me obilježio. Radost kojom mi se, kad dođeš, predaješ do kraja. Već godinu dana tako.
"Kad god pomislim na tebe...", rečenica je na koju se uvijek iznova razbjesnim. Zašto misliš na mene? "Žena koja piše nadarena je za patnju". Pusti me, ne misli na mene. Pa ću pisati o travi na kojoj nismo ležali. A tako sam to htjela. Evo, vidiš, to je ta nadarenost, zbrajati neispunjeno:)))
Jednom si mi, nakon nekog teksta u kojem te je posvuda bilo, poslao sms: "lijepo je biti glavni lik, pa taman i bad guy". Odgovorila sam, otprilike: "...ti si good guy koji se pravi bad guy". To i danas mislim. Ali danas netko drugi stoji na vratima mojih blogova, kuca snažno i muški, veselo i s drugim plamenom u prstima!
Hoćeš li ga pustiti - da uđe?

Sklupčana, s glavom na koljenima, kao fetus. To je položaj boli. To je položaj kojeg ne volim. Zato odlučim otići po pomoć. K Majci. U Mariju Bistricu.
A tamo, u crkvi, sa svake strane oltara po jedna debela svijeća. Plamen treperi toliko glasno da mi ometa molitvu. A molim - odmotavanje. Pocrnjelu Mariju mog djetinjstva.
Sama sam. Samo Ona i ja. I dvije usplamtjele svijeće. Nemirne, bučne. - Daj mi znak, kažem Joj. - Umiri ove svijeće, Marijo, ako si odlučila pomoći mi. Odmotati me. Ukloniti bol. Pustiti da uđe ljubav. Tvoja i njegova. Naučiti me primiti. Da ga više nikad ne odgurnem, Marijo.
Ništa. Svijeće luduju plamenom. Glasno. Minuta, dvije, tri, deset. Čekam. Ništa. - U redu, kažem Mariji. - Razumjela sam. Još neko vrijeme moram biti sklupčana u boli.
Udaram teškim koracima kameni pod crkve. Nešto prije izlaza zastajem, kvasim prste desne ruke u svetu vodu, ispisujem znak križa na nekoliko centimetara od svog tijela. Tužna sam. Majka kojoj vjerujem zadržava me u fetusu boli. Ali, Ona zna zašto treba biti tako.
Sekundu prije posljednjeg iskoraka iz crkve, nešto me zaustavlja. Djelićem svijesti shvaćam važnost događaja. Okrećem se prema oltaru, polako, prestrašeno. Što li me doziva odande?
A onda se odmotavam. Potpuno, glasno, vrisak radosti dijeli se na dva dijela: jedan odlazi vani, drugi se vraća u crkvu, k oltaru. Pored kojeg dvije usplamtjele svijeće šute. I jedna i druga gore dalje, ali potpuno zaustavljenim plamenom. Čudo? Ne. To je prava stvarnost:)))
 

Volim poruke. One su mostovi. Od nepoznate mene do nepoznatog nekog. Tu. Odmah iza ekrana:)))
Volim duhovite poruke. Ono: ohladila ti se kava u subotu. A kad upitam: kakva kava, pa nisam ni obećala doći na kavu, on odgovori: nisi obećala, ali ja sam te čekao, mislio sam da ću te čekanjem dozvati:)))
Volim pametne poruke. Iza kojih stoji snažan muškarac:)))
Volim poruke onih koji mi svijetle u VIP-u. Malo ih je, ali blistaju. Posebno volim čarobnjakove poruke: tako muške, a tako iskrene. Dokaz da je to dvoje ipak spojivo:)))
Ne volim poruke s nickom pošiljatelja u naslovu. Pa, onda još njegov potpis. Pa, onda još sve o tome što on, pošiljatelj, želi od mene. Što me briga što on želi? Kad u meni probudi želju, onda ćemo o željama. Dok je želja u jednini, samo njegovoj, neću se njome baviti:)))
Ne volim vulgarne poruke. Erotske, da. Ali ono: što bih ti radio kad bih ti radio i gdje bih ti sve to radio, doslovno i bez ostavljanja ikakvog prostora mojoj mašti koja bi možda i htjela to, ali ne s njim i ne tako kako on hoće, takve poruke ne volim.
E, sad, kad već pričam o porukama, priznajem: ni tvoje poruke ne volim. Jer nisu ti. Srećom.
Ali tebe volim, da. Što mogu kad je tako. "Ljubav i kašalj ne daju se sakriti":)))

Kažem ja njemu: stavit ću ti dlanove tu gdje te boli. On podigne majicu, ja uvučem ruke, pritisnem na dno leđa. Čučnem. On šuti. Ja šutim. Pet, šest ljudi uokolo. Dan. Kafić.
Kaže on meni: od subote me ne pušta. Najprije me uštekalo gore pod lopaticom, pa se spustilo. Ja dalje čučim iza njega s dlanovima u gornjem dijelu njegovih hlača. Još minutu, dvije, pet. Šutim. Samo pulsiranje energije s kože na kožu. Od bića k biću. Pet, šest ljudi uokolo. Dan. Kafić.
Kažem ja njemu: je li bolje? - Dig'o mi se sad, kaže on. Smijemo se. A onda se penjemo stubištem, visoko, visoko. Pa jedno po drugom, duboko, duboko. Pa ležim na njegovim leđima, ponovno s dlanovima na istom mjestu. Nikoga uokolo. Dan. Soba.
Kažem ja njemu: je li bolje? - Dobro je sad, smije se. - Drago mi je što si bio ovdje, kažem ja. - I meni je drago što sam bio, kaže on.
A onda ga slušam kako silazi niz stubište. Poskakuje. Ozdravio? Da, barem nakratko. Vraćam se u sobu pokupiti bol koju je ostavio. Otvaram prozor i izbacujem je na ulicu.
- Neka te ne sustigne više nikad, vičem. Već je daleko i ne čuje me, ali zaklela bih se kako zna što sam rekla:)))

S nama? Od nas? S tobom? S njim?
Uh, smlavila te je! Uh, na pod me je bacila! Kako joj, u takvom stanju, slomljeni i na podu, ne dopustiti da ode?
Možda pjesmom. Jedino pjesmom. Evo, pjevam. Čuješ li, istu onu pjesmu koja ti izlijeće iz grla, čim me vidiš, dotakneš dlanom desne ruke. Onako, kao da nije tvoj dlan.
Onako kako i jest, u stvari: kao da je moj:)))
Jer, kako kaže M. Yourcenar: "Ništa prljavije od čiste ljubavi".

- Kad ja budem velika, a ti mala - govorila sam joj ne puštajući suze. Tek kad bih pobjegla s poprišta boli, pregledavajući modrice po rukama i nogama, zadižući majicu da vidim trbuh, mršav i gotovo dječački trbuh sedmo ili osmogodišnjakinje, voda bi me preplavila. Ona slana koja bol pamti.
Još uvijek sam mala. Zato sam odabrala tebe tako velikog i blagog. Da me nikad ne udariš. Da me grliš tim velikim rukama, majicu mi zadižeš. Iz razloga koji ne dopuštaju da me opet preplavi voda koja - bol pamti.
Uz to, u međuvremenu sam naučila ponešto o veličinama. Nije veliko sve što je veliko, niti je malo sve što se malim čini. Veličina može prerasti tijelo u kojem stanuje. To se često događa. Kao što se veliko, krupno i snažno tijelo može smanjiti laganjem, kukavičlukom, prevarom.
Ne dam ti da se smanjuješ. Jer s kim ću se voljeti kad narastem, kad jednog dana i ja budem velika?
Samo s tobom, veliki. Samo s tobom:)))

Jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca razmijenimo pisma, Brazilac i ja. Ponekad i pokoju noviju fotografiju. On na godišnjem odmoru, nekoj zabavi. Ja za stolom, uz knjige. A vrijeme neviđanja mjere godine. Bio je tu kratko, tamnoput, krupan, mlad. I zbunjen.
- Što si mi ti? - upitao me je pri drugom susretu. Na onom prvom samo smo šutjeli, okruženi nekim dragim ljudima i - gledali se. - Zašto s tobom mogu tako razgovarati? - Zašto misliš da znam sve odgovore? - pitanjem sam odgovarala. Pa smo se smijali, smijali.
A onda mi je pričao o evropskoj domovini svojih predaka, o djevojkama, fakultetu kojeg je završio, pokazivao slike roditelja, prijatelja, otkrivao ambicije i planove. Bližio se tridesetoj, razlika u godinama štitila nas je od ludosti. Nekako smo znali: najvažnije je razgovarati.
U to sam vrijeme pisala priču o ljubavi priproste seljanke i rimskog vojnika. Ona je bila udata, starija od njega, imala je djecu. Mjesto radnje: Palestina. Vrijeme: nešto prije Krista. Kad se rimska vojska počela povlačiti, vojnik je došao po svoju dragu. - Ne mogu poći s tobom, rekla mu je. - Ne mogu ostaviti djecu, plakala je dok je on u grudi urezivao sliku posljednjeg susreta. Nikad se više nisu sreli, nikad više doznali ništa jedno o drugom. On se oženio, nije bio sretan. Ona je starila, nije bila sretna. Oboje su dočekali Kristovo rođenje koje je jedino bilo sretno. Ali - ne za Krista.
Brazilcu nisam ispričala priču koju sam pisala, već priču koju ću napisati kad on ode. On je meni otkrio naslov romana kojeg će on napisati jednog dana. Kad bude ponovno kod kuće. Kad se rastopi snijeg u Hrvatskoj.
Večer uoči odlaska ostavio mi je poruku na telefonskoj sekretarici: Idem najprije u Italiju, vlakom, sutra navečer. Možeš li doći na kolodvor da se pozdravimo? Došla sam. Zagrlili smo se, stari prijatelji, kao da su nas stoljeća spajala. Nisam bila tužna, bilo je tako prirodno da odlazi.
Italija je bila zemlja njegovih predaka. Nakon nje, povratak u Brazil? - Ne, rekao je. - Ne znam zašto, ali odlučio sam prije povratka kući posjetiti još jednu zemlju, strašno me privlači. - Koju? - zaustavila sam disanje znajući odgovor. - Palestinu.
Nikad ga nisam pitala kako mu je bilo u Palestini. Povremeno, jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca napiše mi dugačko pismo u kojem opiše sve što mu se događalo od posljednjeg pisma. Kad sam ga upitala: - Zašto misliš da me zanima tvoj život tako u detalje, samo je otpisao: - Ne znam. Još dok mi se nešto događa razmišljam kako ću ti to ispričati!
Prekjučer mi se ponovno javio. S puno različitih novosti. Uvjeren je kako je konačno našao smisao svog života. Radi nešto što ga ispunjava radošću. Ali posebno me je pogodio posljednjom rečenicom: - Hvala ti što ne odustaješ od mene!
Jer je istinita. Na neki neobičan način. Palestinski, možda, ne znam, nisam sigurna...

Bio si oduševljen kad si čuo da ga tako zovu: Lord of Full Moon. I nije te zanimalo o kakvoj se energiji radi kad nas omota svjetlost Punog Mjeseca, nije te zanimalo ni što će Regulus napustiti tvoj kraljevski znak i uskoro, za koju godinu ljudsku - a ljudska je godina minuta u životu neke zvijezde - ući u sljedeći znak.
Čekao si me ispred izlaza iz dvorane u kojoj sam nešto govorila. Zurio si u mene dok sam ti prilazila, da, ja sam ta, rekli su mi da me čekate, nisam mogla ranije, žao mi je, znam da ste se najavili. Zurio si u mene i promrmljao: - Pa, mi se poznajemo odnekud, zar ne, poznajemo se?
Nismo se poznavali. Ni danas se ne poznajemo. Sljedećih smo se godina susretali u eteru, dalmatinskim gradićima, čudesnim uvalama mog i tvog otoka. Susretali da, ali ne i poznavali.
Pamtim zadnji susret: sjediš u mom dnevnom boravku, umoran od puta, izvaljan uzburkanim morem. Pališ cigaretu. Vrtim se oko štednjaka, pa stavljam dvije velike šalice kave na stol. Volim piti iz velikih šalica. Ozbiljan si. Ja - hladna. Samo nam je kava zajednička. I - more.
Te je noći bio Pun Mjesec. Gledala sam kroz prozor Kanal koji se umirio, mijena ne mijenja samo nebo, mijena uvijek promijeni i more. Smirilo se. Kad si otišao, iza tebe je ostao samo Osho kojeg si toliko volio. Osho - Lord of Full Moon.
I prazne šalice. Koje se nisu uspjele upoznati.

Volim ljeto. Zbog mora, ponajprije. Iscjelitelj i ljubavnik. Jedini kojem se uvijek vraćam. Zbog lubenica i dinja. Bosih nogu. Sjedenja na kamenu ili nekoj stijeni okrenutoj zapadu. Tamo gdje se i sunce odlučuje okupati.
Volim ljeto. Zbog žive glazbe na dalmatinskim terasama, lakih pokreta tijela koji me obuzimaju kao što lepet krila obuzme pticu. Zbog ljudi kojima se radujem, koji mi se raduju. A koji pitaju: - A kad si arivala?
Volim ljeto. Zbog kiše meteora u kolovozu koju dočekujem oboružana željama, spremna za sutrašnju sreću. Zbog grožđa, onog ubranog usput, između plaže i doma kojemu se vučem umorna od plivanja i sunca.
Volim ljeto. Zbog tebe. Ljeti si mi najbliži, uvučen pod kožu zatamnjenu željom. Zbog tebe, nomada u meni. Seliš se, skitaš od lijevog dlana do desnog koljena. Pa onda natrag - ravno u srce.
Zar je, onda, čudno što nas pjesmom prate cigani, onako za sreću, dragi, onako za sreću?

Ovo više ne možeš izbrisati:
Piše se ćeš, a ne češ; u borealis nema dva "l", ali u gallina - ima:)
Zato, preimenuj se, draga. I ne ljuti se previše, zapjenio mi se ekran:)
A, da oni koje zanima mogu povezati, pastam tvoj blog. Neka se vidi spisateljsko umijeće, talenti za jezike, osim hrvatskog, naravno. Ali, već smo se oko toga složili, mada si izbrisala: najvažnije je imati blog na - latinskom!
*******************************************
prepoznat češ se.....Ne pogađa strijela uvijek cilj na koji se prijeteći usmjerila Non purgat peccata, qui negat! Non puto gallinae dudum durare volatum!24.06.2004. 01:36:11



Dodaj komentarKomentari:aurora_boreallis:Rekoh ti, srednji spolu, da brišeš! Ja biram vrijeme, a ne ti! U to budi sigurna. A kad nećeš ti, e onda tvoje lažne "umotvorine" brišem ja. Za me si ti mačji kašalj kojeg ću ....pokakati kad ja to hoću.....pred svima g i g i7. Evo, brišem te. Stvarno mi je muka od tebe, bljakkk. Liječi svoje frustracije negdje drugdje. 24.06.2004. 15:44:51 ********************************************
P.S. Ovo ja pastam štedeći prostor. Ima tu negdje sjena kojima su te praznine važne:) A možda i tebi zatreba malo papira nakon aktivnosti koju si spomenula u komentaru? Da, draga, ako nisi znala, u takvim se situacijama koristi papir:)
P.P.S. Za Panonca alias Andersena: Što se sada ne buniš zbog brisanja komentara? Znam, znam, lakše je u čoporu zavijati! Nije tvoj problem što ja ne biram - lakše:)

Kao jutro, kao ljubav, kao more, kao trava, kao cvijet, kao ti, kao ovo što nas drži spojenima na daljinu, na blizinu, odozgo, odozdo.
Lijepo je pismo ono koje ti se, zalijepljeno za prste, oglasi nježnom glazbom. Onom uz koju smo plesali.
Lijepo je pismo - tvoje pismo. I svo je od želje i još od radosti. Pa, s njim u krilu, sjedam u automobil, oko tri ujutro, zaustavljam se pored mosta, osluškujući Savu: - Baci mi ga! Neka se i ja razveselim!
A onda promatram kako se smanjuje, sve do bijele točke uronjene u tamnu vodu. I vraćajući se kući, znam: ispunjava se! Sve što smo poželjeli, dušo, ispunjava se! Onaj Poštar gore mahnuo je čarobnim štapićem:)))

Neki ljudi imaju pravo na istinu, drugi na - Istinu. Oni prvi usisaju bol s majčinim mlijekom, bol raste u njima do veličine smrti. Onda je zaustave, jer nema druge: ili bol ili oni. Tijelo je prostor života. Drugi sišu bol iz tijela ljubavnika. Ljubavnici su oni kojima je bol prirodno stanje. Oni iz prve vrste. Oni koji ne znaju što su usisali, bili su tako mali, ljudska je vrsta najbespomoćnija u onu prvu godinu poslije rođenja. Drugi se ponose svojim ranama, naplaćuju ih u naturi tuđih života.
I prvi i drugi imaju svoje male svemire u ovom velikom. Prvi žude spajanje Sunca i Mjeseca. Drugi kažu da oni prvi prljaju njihov svemir. Ne shvaćaju da su od svog svemira sami napravili odlagalište. Smeća. Sve tuđe rane zamotali u celofane svojih praznina, zagadili ih.
Ovo je blog koji pita: zašto me čitaš? Zašto me čitaš ti koja prljaš moje blogove, zar zato što ti prljanje uspijeva bolje od pisanja?
Ne očekujem odgovor. Očekujem ono što jedino možeš dati, a možeš dati samo to što imaš: bijes, mržnju, ljubomoru, prazninu.
I - ne trebam te imenovati. Sama ćeš se, kao i obično, potpisati pod ovaj blog:))) Može. Evo, poklanjam ti ga.

Bill Wilson je čovjek koji je prije sedamdesetak godina utemeljio najpoznatiji svjetski pokret za samopomoć - Anonimne Alkoholičare, poznatije pod kraticom AA. Nedavno je objavljena knjiga o njegovom životu i radu iz koje je moguće doznati kako je, unatoč tome što nije okusio alkohol punih trideset sedam godina, umirući od posljedica druge ovisnosti - nikotinske (emfizem pluća), na samrtnoj postelji samo ponavljao: - Dajte mi whisky, dajte mi whisky! Njegovi odani učenici i sljedbenici, odlučno su mu odbili ispuniti posljednju želju. Ne znam što je tužnije: posljednja želja ili - odbijanje.
O Wilsonu se zna kako je bio ovisan o sexu, prije nego što se uopće priznavao takav oblik ovisnosti. I o pušenju. I o mistici. Kažu da je pola života hodao svijetom noseći u jednoj ruci Veliku knjigu AA (tako je zovu), a u drugoj ouija ploču (za razgovor s duhovima).
Postoje različite vrste ovisnosti, ali sve mi se više čini kako su ovisnici tek jedna te ista vrsta ljudi. Ovisnički tip, nesposoban stajati na vlastitim nogama. Štap o kojeg se oslanja može biti druga osoba, alkohol, religija, sex, cigareta, avantura, uzmak i tko zna što još.
Danas sam tužna. U homeopatskoj ordinaciji rano jutros promatrala sam stariju ženu koja je sve gorčine proteklog života zaustavila u prstima. I sad joj se tresu i tjeraju je trljati ih, bole je i danju i noću, ne spava, a treba još raditi, ne samo u kući nego i u polju. Pričala je to drugoj ženi, još starijoj od nje, nekako ravnodušno, kao da se ne radi o njezinim bolesnim rukama. Otišla sam prije nje, posramljena vlastitim strahovima, ne pomogavši joj nimalo. A tako sam to željela. Dok je pričala jednoj, nekoliko nas u čekaonici je slušalo. Zatvorila sam oči i zamolila Onog Gore da joj iscijeli ruke. Odjednom mi je to bilo tako važno, tako strašno važno, ženi od sedamdesetak godina iscijeliti ruke.
Žureći k svojoj svakodnevici pitala sam je li to moja ovisnost, to panično bježanje od svih vrsta ovisnosti, nepristajanje na štapove oslonca? Je li to što tako često poželim biti štap - moja vrsta ovisnosti? Znači li to ipak da sam - ovisnički tip?
Tužna sam danas. Čovjek kojeg volim nije blizu. Ali ja mogu bez njega. I mogu bez znanja može li on bez mene. Nema posjedovanja na svijetu s kojeg odlazimo otvorenih dlanova. Pogledajte umiruće - ruke su im uvijek otvorene. Čak i kad su pune gorčine i bolesti, poput ruku jutrošnje starice.
A bebe? Bebe se uvijek rađaju stisnutih šaka. Jer znaju da sobom donose neprocjenjivo blago: spuštaju djelić Neba na Zemlju. Taj djelić Neba - to je život. Jedino o čemu smijemo ovisiti.
Dvije zgrade dalje od ove u kojoj stanujem prošlog se tjedna 15-godišnji dječak bacio s 4. kata. Odustao od života. Nema ga više. Ostale su dvije jedinice i oni koji su doznali da ništa nije važnije od disanja. I on to sada zna, tamo kuda je otišao. I zato sam tužna.
A onda se sjetim nekog koga dugo nema, a tko mi je davno, voleći me jedinim načinom kojim smijemo voljeti - luđački - napisao: "Uvijek će negdje postojati neki izgubljeni pas zbog kojeg nećeš biti sretna".
Kako si me poznavao već tada. Možda si me zato uspijevao tako učiniti sretnom. Ovo je blog za tebe, ovisnika o dubinama. U njima si, na kraju, i ostao. Još uvijek čuvam bijeli papirić na kojem piše:
"Kako pomiriti tvoj svijet pakla i moj modre tišine?" Nikako. Jer to nije bila tvoja zadaća. Tvoje je bilo - posvađati me sa svijetom. I to si tako dobro radio, dok si radio, dragi.

Dva moja prijatelja sutra idu na more. Ja ostajem u Zagrebu. Jer sam puno radila, ali ipak ne dovoljno da mogu ostaviti posao i otići. Bio bi nedovršen. I ja bih tamo na moru bila jednako tako nedovršena. A to ne valja. K moru treba ići spreman.
Uh, kako volim more! Najvolim ga na svijetu i okolici, onoliko koliko volim svoju staru pseću prijateljicu, jer njoj to obično kažem kad legne pored mojih nogu i onako, kao slučajno, nasloni šapu na mene.
Uh, kako volim njega! Najvolim ga na svijetu i okolici, iako mu to nikad ne govorim. Čak ni kad su mu sve šape (čitaj: ruke i noge) na meni. I to ne - slučajno.
Uh, kako volim život! Tu svjetlost zore što se uvlači kroz prozor kao najtočniji muškarac na svijetu i okolici. Taj jezik noći kojim me, i kad je daleko, on dodiruje.
I tako, dva moja prijatelja sutra idu na more. A kad se oni vrate, ja ću otići. I morem ćemo, kao tintom, ispisivati naše prijateljstvo. Možda je zato more plave boje, da, sigurno zato.
Da se male riječi bolje vide na papirnatoj bjelini. (I da on, koji još ne ide na more, bude plav od ljubomore. Jer, odavno sam mu šapnula kako je more, iako srednjeg roda - najbolji ljubavnik:)