pisati pisma, pričati priče

Ne volim komentirati komentare. Pišem, "to je moj način da budem sam", kaže Pessoa. Pišem - jer dišem kroz pisanje. Blagoslov i kazna istovremeno. I nemam ništa protiv tuđeg pisanja, sviđalo mi se ili ne. Jer, uostalom, što znači sviđati se nekom kad si samo tekst, goli tekst - i ništa više?
Zato, komentiram kad se osjetim dodirnutom, pogođenom riječju kao strelicom, obično je to komentar pohvale, jer štitim se od mržnje, otvaram se onome što volim i poštujem - dobrom tekstu, dobrom blogu!
Dugo sam već na Iskrici. Kroz nju su u moj život ušli ljudi toliko važni da ne mogu biti drugo nego - zahvalna. Zato šutim kad naiđem na citat iz neke svoje knjige, naravno, nepotpisan. Ili, još gore, potpisan tuđim nickom! A to mi se dogodilo nekoliko puta: nedavno, s jednom ljubavnom pričom doslovno copy/paste iz moje najdeblje knjige; a danas, nekoliko blogova dalje od ovog, ponovno nailazim na svoje rečenice, naravno, nepotpisane. Točnije, pod tuđim nickom citirane. Oni s kojima se susrećem izvan ovih ekrana, znaju da govorim istinu.
Ali nema veze to citiranje. Ne pišem ovaj blog zbog toga, plagiranje je uvijek najiskreniji kompliment:)))
Pišem zbog komentara raznoraznih skribomana (i sebe ubrajam u skribomane, da se razumijemo, pisanje je disanje, rekoh). Pišem zbog onih čija mora biti zadnja -riječ - mislim. I neka bude, ali zašto na mom blogu?
"Ne postoje dobri i loši ljudi, postoje samo dobre i loše kombinacije". Japanska astrologija, kigaku, tvrdi ovo. I ja se s time slažem.
Zato molim one koji iz mene izvlače dobro da budu i dalje tu. Sa ili bez komentara. A one druge upućujem: klikni na Moj WEBlog, zatim napiši Naslov, odaberi font, uslovi svoje misli i - zaboravi na mene. Ja ću za to vrijeme čitati Pessou s početka ove priče. A on kaže: "Moje je pjesništvo naravno kao rađanje vjetra."
I dalje:
"Ovako ili onako...pišem svoje stihove nehotice, kao da se pisanje ne sastoji od pokreta, kao da je pisanje nešto što mi se zbilo kao sunčana kupka..."
Dakle, rose i/ili shadow, ako trebaš mjesta, smanjit ću svoje blogove:)

Pišući tebi izgleda kao da pišem sebi: istog smo imena. Pišući tebi branim onog kojeg volim. A točno je, dobro si ga opisala, pridjev bešćutan ide uz tog muškarca.
Jedino što mu ja ne pružam priliku da bude takav. Previše ga volim da bih u njemu podržavala zlo kojim su ga odavno nahranili oni koji su ga voljeti trebali. A nisu znali. Ili nisu htjeli, ne znam.
Rano u životu naučimo preživljavati. Izbor je vrlo uzak: preživljavamo ljubavlju ili bolom. Neke od nas ljubav ostavi živima, drugima je bol jedini dokaz da su još na ovom svijetu.
Ako te ne voli nitko, kako ćeš sama voljeti sebe? Kako ćeš voljeti tu osobu nevrijednu voljenja? Tu je početak i kraj većine ljudskih priča. Ali, kad skupimo snagu voljeti život u sebi, možeš ga zvati Bogom ili prirodom ili univerzumom, svejedno je - o životu je uvijek riječ - dakle, kad skupimo snagu voljeti taj svoj život, onda nam on uzvrati na tisuće načina: ljepotom, radošću, intenzitetom doživljaja. I u svakodnevicu nam ubaci muškarca vrijednog voljenja. Ma kako bešćutan on bio.
Mala robna razmjena. Prvobitna zajednica. Tijelo za tijelo. Ljubav za ljubav. Radost za radost. A može i malo drukčije: tijelo za ljubav, radost za tijelo, ljubav za radost. Sve su to valute ovog svijeta.
Znaš, zavoljela sam te u ova dva susreta. Zavoljela sam tu tugu koju hraniš u sebi, tko zna otkad. Zadaća ovog bešćutnika u tvom je životu bila podržati ono što ti je najdraže. A tebi je to bila upravo tuga.
Uvjerena sam kako privlačimo iskustva istovrsna našem unutrašnjem biću. Doznala si o meni dovoljno da mi povjeruješ kako sam strašno i dugo patila. Da sam ranije srela ovog muškarca, prije desetak godina, i ja bih patila. Moja bi patnja narasla do oblaka. Ono čime se ponosim to je snaga odbacivanja te patnje, nepristajanje da mi postane i ostane licem. Moje lice je radost. Ono što si vidjela u mojim očima, to je tvoja vlastita radost. Drago mi je da si je prepoznala. Ne odustaj od nje. Ima još bešćutnih muškaraca uokolo između kojih će Onaj Režiser Gore izabrati onog kojeg može dosegnuti tvoja radost. Ne tuga. Zapamti, radošću treba dodirivati ljude.
Draga moja! Život je čudo, blagoslov! Samo jednim pokretom ruke mijenjamo beskonačnost svemira! Samo jednom rečenicom mijenjamo stotine ljudskih postojanja oko sebe! Evo rečenice za tebe, stihova koje si možda već pročitala:
" - Otvori me! Otvori me! - Ti si školjka, reče biser. - Otvori se sama."
Vjerojatno znaš kako samo ranjena školjka može proizvesti biser. Zakon prirode. Ali, kad dođemo do bisera, ne trebamo se više nikad ponovno ranjavati, treba uživati u sjaju i ljepoti koju ta mala kuglica života pruža. I nikad se više ne trebamo bojati budućnosti.
Zato, neka nam je sretno ovo biserno kotrljanje svijetom, prijateljice moja!

Jučer sam rekla kako ti ne pišem stihove, moja je proza tvoje boje. I mislila sam da je stvarno tako. Al' danas više nije jučer i više nije bez stihova - lako:)
Zato, evo:
Jučer sam sva od tebe bila Kao svila Kao kad sam se pod tobom krila Kao sve želje kojima ti oči plaču i smiju se usta Jučer sam bila sva od tebe gusta A nisi bio blizu tijelom samo mišlju I glas ti je uranjao u mene onako kako uranjaš u more odlučan stresti sa sebe sve ono što više nisi
Jučer sam kao i danas uostalom Svoja i tvoja samo Tim redom dušo I nijednim drugim Jer ljubav je samo boja kojom Sunce ocrtava svoje oči
Pa onda sliči tebi Onom koji riječ odašilje Strelice moći što zabadaju se u zid koji me dijeli od svijeta
Dok ispred kuće vrištiš u sumrak sedmog sata Ljut što me želiš tako: Vraaaata!

Voda čuva informacije. Tako voda od našeg tijela pravi knjižnicu. Um, duša i tijelo ispisuju stranice knjiga te vodene knjižnice.
Japanski znanstvenik Masaru Emoto, u svojoj čudesnoj knjizi o bio rezonanciji - Poruke vode, fotografijama smrznutih vodenih čestica pokazuje što se događa s vodom stavljenom u epruvete s naljepnicama koje sadrže različite riječi.
Uzorak vodenog kristala pod naljepnicom s imenom najvećeg zločinca 20. stoljeća ružno je deformiran i fotografija pokazuje mrlje slične demonskim licima, kako izranjaju iz njega. Drugi uzorak, pod naljepnicom koja je sadržavala riječ ljubav, postaje simetričan i lijep do savršenstva.
Kad sebi dopustimo ljubav, i riječ i osjećaj ljubavi, sva voda našeg tijela, ponajprije krv, počinje se mijenjati kako bi se uskladila s ljepotom i savršenstvom ljubavi.
Ta voda u nama pamti sve koje smo voljeli.
U knjižnici tvoje vode puno je mojih knjiga. I kad god otvoriš koju, prošetaš njezinim stranicama, moja voda to osjeti. Uskomeša se, kao da je u nju ubačen kamenčić. Da, vode međusobno razgovaraju.
Kao i nas dvoje, dušo. I oni krugovi što mreškaju površinu naših voda, nakon što nas je život ubacio jedno drugom poput kamenčića, sustignu nas svaki put ponovno. Pa, onda njihovi:
"Valovi i dalje ližu obalu Kao djeca sladoled"

Osjećaji postoje u nama u jatima ili rojevima, poput pčela ili mrava. Čim se pojavi jedna pčela, i druge su u blizini!
Ako se ujutro naljutimo na neku glupost u novinama, ta će nas ljutnja pratiti cijelog dana, privlačeći sve ostale prilike za ljutnju.
Srećom, i pozitivni osjećaji drže se u grupi. Čim se pojavi jedan, prizove puno drugih.
Zato mislim na tebe. Čim se probudim, kažem glasno: "On i ja smo ljubav." I pčele ljubavi razlete se mojom sobom:)
Da, tako sam od tebe napravila krilato biće. Anđela. Mora biti da se Bog trese od smijeha, znajući tvoju fobiju od letenja:) 
Ali, ljubav je krilata, dušo. I prate je rojevi radosti, poleta, smijeha i strasti, hrabrosti i ponosa što smo se usudili. Biti ono što jesmo: zemaljski anđeli:)))

"Sva jaja stavi u jednu košaru i onda - pazi na tu košaru!", rekao je Mark Twain. Ali, što kad su jaja - nevidljiva?
Ono što nas pokreće, naše misli, naši osjećaji - ljubav, mržnja, strast, pohlepa, užitak, milosrđe, dobrota - svi naši unutarnji motivatori, nevidljivi su. Pa, kako paziti na tu košaru punu nevidljivog?
Tako da je učinimo vidljivom!
Jedna mudra žena znala je što ženama treba: do osamnaeste - dobar odgoj, od osamnaeste do trideset i pete - dobar izgled, od trideset i pete do pedeset pete - jaka osobnost, a poslije pedeset i pete - puno casha:)
To je vidljiva košara. "Najbolje stvari u životu su besplatne". "Onaj koji je to napisao", tvrdi Peter McWilliams, "ne kupuje u mom dućanu". Ni u mom, mogla bih dodati.
Kad sam, davno, jednoj prodavačici na placu otkrila svoju skrivenu želju da "...iza mene ide s torbama u ruci krupni muškarac koji će nositi voće, povrće, sireve i začine, čajeve i tjestenine i sve drugo što ću birati po otvorenim policama tržnice i pritom bez prigovaranja sve to još i plaćati", ona se zagrcnula od smijeha. "Na placu vam ima puno debelih", rekla je, "ali da ne prigovaraju, to vam ne bu prošlo!"
I tako ja sama nosim svoju košaru, i onu s jajima i onu bez njih:) A moji muškarci dolaze na večeru, donose boce vina, pomažu oko stola i čak se ponude oprati suđe.
A onda se pojaviš ti. I odvedeš me u gostilnu, a da čak nisam ni pristala na to. Pa, sjedeći tamo s tobom, ispod stabla, shvatim da si od onih rijetkih, krupnih, koji idu za ženom po placu, dok ona bira voće, povrće, sireve i začine...spremaju ga u torbe, plaćaju i odnose.
Zato tebi neću spremiti večeru. S tobom ću opet u gostilnu, jednom, samo to, ispod stabla. I ništa više.
Dok onaj kojem kuham, onaj koji voli Marka Twaina, ne shvati da nije dovoljno dobro pazio svoju košaru:)))

Uh, jebeno si me rastužio, ne znam možeš li i pretpostaviti koliko:(((((
Čekat ću večeras tvoje ponovno rođenje.
Znaš, cijeloga života otvaram ljude, kao otvaračem za konzerve, ali s tobom je otvaranje bilo obostrano. Nisam ni shvatila kad se unutrašnjost moje konzerve našla na svjetlosti sunca.
Nadam se da nećeš dopustiti da me prekriju mravi, oni mali domaći fašisti:)
Prijateljevanje s tobom druga je najbolja stvar koja mi se dogodila na Iskrici. Ti znaš koja je prva. Dovoljno si velik da je obuhvatiš. Prva nikad ne bi shvatila drugu, evo - priznajem ti.
Zato, nema ciao. Vraćam se večeras. Budi tu. Budi tu.

Za većinu najvažnijih poslova u životu - roditeljstvo, partnerstvo, ljubavništvo - ne postoje mogućnosti obrazovanja. Jednostavno se baciš u to naglavačke, pa - tko preživi!
Svi preživljuju, ali većina je povrijeđena.
Nekoliko mjeseci nakon što je kćer moje prijateljice, sama pedagoginja, rodila svoju kćer, napala je vlastitu majku, vičući: - Zašto mi nisi rekla da je tako teško roditi i imati malo dijete? Nije spavala mjesecima, sexualni život je prestao postojati, tijelo se sporo vraćalo na težinu i oblik na koji je naviklo, a o naslagama sala i ostalim kožnim pamćenjima suvišno je govoriti. Postala je majka i shvatila da joj prijeti opasnost da istovremeno prestane biti žena.
Cijelog života učim, nekad se prestrašim vlastite ovisnosti o znanju. Možda je to stoga što nisam osoba vjere. Religije su dvorišta ograđena visokim zidovima, draže su mi neomeđene livade duhovnih spoznaja. Nikada ni u što ne vjerujem, ili znam ili - ne znam.
Kad sam prvi puta pročitala tvrdnju jednog engleskog znanstvenika kako je Zemlja živi organizam, nisam mu povjerovala. Jednostavno sam znala da govori istinu.
Sve je živo i sve diše. Učenje i sakupljanje znanja, kvalificiranje za poslove koje ćemo obavljati rijetko, povremeno, gotovo nikad ili nikad, često se svodi na ubijanje života. Onako kako u Dalmaciji, na primjer, kažu kad im se prispava u vruće poslijepodne: "Idem ubiti oko¨"
Talenti su ono što nas spašava. Talenti su dar. Stara engleska riječ za kovanicu bila je - talent. Jer, talent je vrijednost. Materijalna. To su, uostalom, vrijednosti koje najlakše prepoznajemo u ovom fizičkom, iako dišećem, svijetu planeta Zemlje.
Tako ja talente smatram osnovnom ljudskom vrijednošću. Ali, kako ih koristiti, to je već vještina koju treba savladati i vježbati. Ipak, ima još nešto: one koji ne koriste svoje talente kao da život kažnjava, oduzima im radost.
Uz talente, u vrijednosti s kojima se rađamo ubrajam i libido. U osnovi - snaga opstanka. Preživljavanja. Ili ga imaš ili nemaš. Ne možeš ga naučiti.
Ali ga možeš trošiti, manje ili više vješto:) Na svoju i na tuđu - radost:)
To ti radiš: trošiš svoje talente na mene. Ponekad, kao večeras na primjer, shvaćam koliko sam privilegirana. Iako nisam - kvalificirana za ovo čudesno ljubavništvo s tobom:)))
 

...nakon što pročita neki od mojih blogova. Pa onda poželi da me ne čita nitko drugi, baš nitko, nitko drugi.
Osim, naravno, mojih Muškaraca:)))
Jer ne zna kako moji Muškarci nisu čitači, oni su ispisivači mog života. Moj otac, moji sinovi, moji ljubavnici. Svaki od njih ispisuje me svojim rukopisom. A ja im uzvraćam razigranim plesom slova na papiru. Jer nitko tako dobro ne pleše, kao slova:)
Ovo je blog za tebe, prepoznat ćeš se. Mali blog oblačnog subotnjeg poslijepodneva. Možda nam spusti kišu na lice, tako volimo kišu na licu. Da, ne poznajem ti lice, ali znam da i ti voliš kišu na njemu.
Ako sam pogodila, nakvasi ovaj blog.
Ako nisam - produži dalje. I neka ti bude plavo nad glavom:)))

Ima ljubavi, ima.
I baš me briga za sve koji je ne prepoznaju i prolaze kraj nje i sami nepoznati životu.
I baš me briga što negdje noćas ostavljeni plaču kišom, a nepronađeni maglom.
Ima ljubavi, ima.
Zato joj govorim: hajde, laka ti bila ova noć. A ti se okrećeš na drugu stranu, tek da povučeš prekrivač minutu, dvije ranije odbačen iz krevetske lave. Pomišljam: dok on spava pisat ću mu pismo. I sjedajući za stol, čujem kako misli mi izgovaraš: ima ljubavi, ima:)))

Zato što ne lažem godine, kilograme, sklonosti i nesklonosti - pogledam muškarca u oči i kažem što želim od njega ili s njim:)
Zato što ne oblačim suknju sa šlicom niti, onako slučajno, otkopčavam gornji gumb na bluzi, kad pregovaram sa šefom o povišici, projektu ili godišnjem odmoru - sama sebi sam šef:)
Zato što nisam ona engleska lady koja širi noge za domovinu dva puta tjedno - širim ih i dva puta dnevno za sebe i onog koji u meni izaziva taj refleks:)
Zato što ne čekam da me muž prevari pa da mu na krivnji izmuzem novi auto - odrekla sam se muža i sama kupujem svoje automobile:)
Zato što znam da nisam dovoljno pametna za svijet koji pamet vrednuje više od ljubavi - pa stalno učim, učim, učim dalje.
Zato što sam i ženka i žena i majka i prijateljica - ali dobro znam kojem sam muškarcu prvo, kojem drugo, kojem treće, kojem četvrto:)
I napokon, jaka sam ili izgledam jaka, nisam uvijek sigurna što je točno od to dvoje - zato što plačem kad me nitko ne vidi.
A nisam sigurna upravo zato što je danas jedan od tih dana - za plakanje.

Prvo je bilo ono Rimsko. Cijenila se umjetnost, kultura je cvala, sexualnost je prelazila biblijske granice. Otprilike tristo godina kasnije započelo je ono drugo - carstvo Karla Velikog. Iako su ga zvali svetim, čini se kako nije bilo ničeg svetog u teroru osobe sposobne tisuće ljudi pogubiti u jednom danu. Treće je carstvo još poznatije po zlu - hitlerovsko. Namjeravao je vladati tisuću godina, ali već nakon desetak nestali su s neba oblaci Hitlerovog carstva. Srećom. A onda su, onda su došli - Amerikanci. Njihovo je četvrto carstvo: politička i ekonomska dominacija svega što je američko naslijedila je Reich.
Ali ni oni više ne kontroliraju ovaj svijet. Pravo je carstvo danas skriveno. Oni koji njime upravljaju obuhvaćaju tek nekoliko tisuća obitelji povezanih interesima ratne industrije, zemljoposjedništva, mafije Istoka i one već ukorijenjene na Zapadu. Oni su vlasnici svih tržišta, oni propuštaju zakone u tzv. demokratskim zemljama, drže medije i ostatak čovječanstva potčinjavaju strašnije nego što su to ikad radili bijeli robovlasnici crnim ljudima. Kontroliraju nam um, uništavaju volju.
To su pravi demoni ovog svijeta. Grabežljiva, lešinarska vrsta.
Ali izvan svih carstava postoje moćna nebeska bića, ona čiju svjetlost ne možemo vidjeti ovim običnim ljudskim očima. Oni ne žive u trodimenzionalnom i stoga nas puštaju rintati i skapavati u ovom nevidljivom carstvu. Oni ne mogu k nama, u ovom bismo se mraku prestrašili njihovog blještavila. Zato mi moramo k njima. Molitvom, meditacijom, dobrotom, ljubavlju. Da, ljubav je najbrži put k nebu. No, dobro je trenirati je neko vrijeme ovdje na Zemlji:)
Ljudi su sve analniji, sve materijalniji, Zemlja sve zagađenija, pohlepa i očaj boje su ovog carstva.
Otprilike ovako govori Stuart Wilde, genijalni promatrač i pisac. Ovdje sam prepričala jedan od njegovih ozbiljnijih tekstova, obično se ruga s ljudskom glupošću i nesrećom na način koji mu nitko ne može zamjeriti. Na primjer, kad kaže kako bi trebalo podučiti ljude jednostavnosti. Većini je jednostavnost komplicirana. Ali, kaže Wilde, postoji problem što bi takav studij jednostavnosti trajao samo petnaest, dvadeset minuta, pa nitko ne bi priznao diplomu:)
Kad god, misleći na tebe, otvorim karte tarota, onog univerzalnog, sa svemirom na slikama - okrene se karta cara. Simbol muškosti, snage, autoriteta, volje. Zato mi se ostaje ovdje, unatoč strahovladi petog carstva. Jer, ljubav spušta nebo na Zemlju:)
Orgazam je za profesionalce, kaže Wilde. U trenutku orgazma mozak se prazni i vraćamo se natrag u naručje Boga. Zato ljudi obično tada uzviknu: "O, moj Bože!" Iako su u krevetu - s običnim smrtnikom:)
U velikoj mjeri slažem se s Wildeom, barem što se priče o carstvima tiče. Ali, sigurna sam, to učim s tobom, običan smrtnik može biti carem, čak i u ovom groznom carstvu. Dovoljno je da ga netko voli:)))

Svakog mi dana pristigne pokoja poruka tipa "mlad, krut, dug, zgodan". Ne bunim se protiv takvog tipa (poruka:))) - na Iskrici smo.
Svakoga dana pročitam neku forumsku raspravu tipa "vole li žene pušiti, a muškarci lizati" ili koliko je koji od dežurnih jebača sredio Iskričanki. Ne smeta mi (to sređivanje, a ni ostalo:))) - na Iskrici smo.
Svakoga dana pobrišem s ekrana suzu neke ostavljene dame ili komentar gospodina koji bi al' da mu nitko ne dozna, (znate li onu pjesmu o ...mojoj Ani koja bi, al' da ne zna svit?), a da i ne govorim koliko ih je oženjenih i udatih (sretno, ponajprije) na ovim virtualnim prostorima. Nema veze, i oženjeni su ljudi, bila sam među njima, uostalom - na Iskrici smo.
Svakoga dana naiđem na komentar životinjoljubaca u krevetu, to je jedino na što se nikako ne mogu naviknuti (stavljam ih uz bok pedofilima, nekrofilima i ostalim bolesnofilima), ali ipak šutim. Na Iskrici smo.
Deseci muškaraca svojim su mi porukama detaljno opisivali što bi mi sve radili, tek nekolicina žena javljala se po sličnom poslu. Nikoga ne stavljam na ignore, brišem što mi zagađuje prostor, ostavljam bezazlene i maštovite u arhivi poruka. Odakle mi pravo ljutiti se - na Iskrici smo.
Svi imamo želje i potrebe. Želje često ostaju unutar mašte, potrebe pronalaze svoj put na površinu života. Nitko nema pravo suditi o tuđim željama i potrebama, sve dok one nisu nasilne ili usmjerene na iskorištavanje bespomoćnih ili, još gore, bolesnih i nesvjesnih.
Zato, odakle bilo kome od Iskričana pravo zgražati se nad Severinom? Ona ispunjava svoje želje i potrebe, na način koji je sama izabrala. Iskričani to isto rade.
Osim onih koji se, zbog zgražanja, očito ne mogu pohvaliti da im je uspjelo ispuniti svoje.

Jednom ćeš mi ih složiti po trbuhu, tanke i hladne kriške zrelih lubenica. Na grlo ćeš staviti tek poneku kockicu, na usne još jednu. I sve će se, kao po zapovijedi, topiti pod tvojim pogledom. I koža će mi biti slatkom lubenicom.
Pa ćeš spustiti glavu na moje grudi, onako umorno i teško kao nakon napornog posla. I ja ću samo reći: spavaj, spavaj.
Jer, poznajem te iznutra. San ti je najpotrebniji ovog trena, odmor od budnosti koja je odavno prestala biti radost. Posao, drugi, oni koji te ne vole i oni koji govore da te vole, svi oni te žele budnog. Ja ne.
Najsretnija sam kad spavaš - u meni. 
Zato, otvori vrata željom, uđi, pojedi pokoju krišku zrelih lubenica i - spavaj. Najveća moguća bliskost muškarca i žene je san spojenih posuda:)

Mali restoran sa zelenom bojom u imenu. Kasno poslijepodne. U majici sam boje višnje, uskoj tamnoj suknji i petama visine koju obično izbjegavam. Uokolo ljudi. Pričaju, smiju se, jedu. Neki gledaju. Samo pet kila manje, pomislim, puno bih se ugodnije osjećala u uskoj suknji. A onda se sjetim kako si je skidao. Tu istu suknju. S kojim pogledom. I kako sam mislila da je popucala po šavu. A nije. Ti i ja smo pucali, dušo, zvonko i s radošću.
- Malo više narančaste u podlogu, kažem muškarcu koji mi oblikuje naslovnicu. A unutar narančaste, tvoj grad. Stara razglednica koju si držao među prstima. Onim istim prstima koji su držali i mene. Izvana i iznutra. Muškarac koji oblikuje naslovnicu, šutljiv i tako sposoban pročitati mi želje. Uvijek napravi bolje nego što sam izrekla. Kao ti. Onaj drugi posao. Onaj u kojem razglednica ostaje na stolu jer na trosjedu više ni za koga nije bilo mjesta. Samo ti i ja. Samo ja i ti.
- Da ti nisam tata, sad bih te zgazio! - kaže dječak žoharu pronađenom ujutro ispod otirača. A on je ostavio zrno graha, po uputstvu vlastitog oca koji ga je tako, ostavljanjem graha pod otirač, podučio pravljenju djece. - Uh, da ti nisam bagrem, sad bih se iščupala! Izvukla bih se iz zemlje tvog života, posadila u nekom novom vrtu. Ali, bagrem k'o bagrem, sve pjesme ovog svijeta štite ga od smrti.
Tri sata vožnje. Prošetat ću tvojim ulicama, a zatim sjedeći u neuglednom kafiću tražiti lice koje tvojem sliči. Ali već znam: nema takvih, čak ni u tvom gradu. Pa ću govoriti o knjizi narančaste boje i s razglednicom na naslovnici, i neću lagati. Reći ću kako volim rečenicu o nijemoj djevojci koja svake večeri sjedi s prijateljicama koje pjevaju, ništa manje od njih sretna i raspjevana - u svojoj nijemoj tišini. I reći ću kako nam prvo u život uđu neki ljudi, a za njima dođu gradovi. I reći ću još svašta, pa ću opet na nekim visokim petama ući u restoran u kojem ljudi jedu, smiju se, pričaju. Samo pet kila manje, pomislit ću, dovoljno da se osjetim bolje.
A onda ću se sjetiti tvojih prstiju i priče o rijeci tvoga grada koja teče "malo vamo malo tamo", baš kao što ti tečeš u meni. I možda ću, u ona tri sata vozeći se natrag, priznati da te volim. Sebi i ravnici.
Svi ostali to već ionako znaju:)