pisati pisma, pričati priče

Tek pokošena trava pod nogama, miris svlači jaknu s mene, samo bih legla i ležala, ležala, ležala - trava mi je svjedok, s tobom ili sama, nikako drukčije! Hoćemo li?
Kad ono, oko tri ujutro, nitko ne dotakne uličnu šutnju, spustit ću se na pokošenu livadu, budi tamo, budi miris, budi ono što si uvijek kad smo blizu. I ne moraš glasno, čuti ću te: - Hoćemo li?
Kad prvi autobus naruši praskozorje, a sa crvene šljive u susjedstvu poleti zaljubljena ptica, poludjela od nespavanja, stići ću te pitanjem njezinog lepeta: hoćemo li?
Ma, mi to već radimo, kažeš, smijući se. Mi to stalno radimo, samo to radimo, njušimo život u odrezanoj travi, slušamo cvrkut u nesanici ptice, gledamo jedno drugo u noćnom ogledalu. Mi to stalno radimo, to je naš način da budemo ljubav.
Samo ovaj zapis svjedoči pitanju koje riječi ne umiju postaviti.
A odgovor je ionako stariji od njega i uvijek isti: hoćemo, dušo, hoćemo:)))

Žena koja voli je opasna. Žena koja ne voli može biti samo - skupa. A ti si oduvijek htio opasnost. Zbog svog unutarnjeg kaosa. Iza Velikog praska dolazi život. Tako mora biti.
Žena koja voli je opasna. Sebi, ali i onom koga voli. Otvara se za njega kao cvijet prvim jutarnjim zrakama sunca. Zašto se, onda, čudiš bumbarima koji ga salijeću? Ne pružaj ruku, ne otkidaj ga. Smjesti se uz njega na livadu i promatraj život. Kako bi naučio biti dijelom njega.
Žena koja voli je opasna. Ona te dotiče preko ulica i trgova, parkova i krovova. Uvlači ti se pod majicu, od misli na nju mrvi se tekstil na tvojoj koži. Miris kojeg ti je ostavila na lijevom ramenu ne napušta te ni pod kakvim tušem. Žena koja voli s onim je kojeg voli. Misao s mišlju, meso s mesom, ista žudnja u oba trbuha.
Vidim te, dva metra osmijeha i ruke pod mojom haljinom. Takvog te poznajem. A onda, ležim na tvojim leđima, minutu, dvije, trideset. Jesmo li zaspali?
Vidim te, unosim dah u tvoj. Bojim se da ne prestaneš disati. Stara navika tvoja, to nedisanje. Ali, žena koja voli je opasna. Ona zaista može ubiti. Životom. 

Spojiti jagodice palca, malog prsta i prstenjaka (domalog prsta). Kažiprst i srednji prst ostaju slobodno okrenuti k nebu. Oba položaja istovremeno koristiti na obje ruke, slobodno, bez naprezanja. Ova se mudra zove "život" i oživljava energiju cijelog organizma. Pokušajte:)))
Što su, uopće, mudre? Riječ na sanskrtskom znači doslovno "pečat" ili "znak", ali radi se o posebnim položajima prstiju, dlanova i ruku. Treba ih prakticirati desetak ili više minuta dnevno, naravno, nakon što odaberemo onu mudru koja nam je trenutno najpotrebnija.
Isusa uglavnom prikazuju s podignutom desnom ili objema rukama na kojima su kažiprst i srednji prst ispruženi, a domali (prstenjak) i palac obrazuju prsten. To je mudra koja omogućuje najjače isijavanje energije. To je Isus i radio: sjajio. Zvijezda prohodala Zemljom.
Ali u ljudskoj je naravi voljeti zvijezde samo iz daljine. Zato smo Ga i razapeli. Pa sada za Njim plačemo.
Jaja su ofarbana korom crvenog luka i spavaju u zdjelici. Sretan Uskrs svima koji znaju da uskrsnuće postoji!

Kako se usuđuješ? Ulaziš mi u život na mala vrata, na velika vrata, na srednja vrata...ulaziš mi u život, kao dijete ti se radujem.
A onda, kad smo već duboko zagazili u tu vodu što nas plavi od rođenja, kažeš: "Kuda odlazi ljubav nakon što nas ubije?"
Ljubav ne ubija, budalo. Strah je ono od čega pogibamo, tamo negdje oko tridesete.
Pa nas onda tek oko sedamdesete - pokopaju.
Stavit ću ti ružu, neka te mami mirisom. Ostavit ću joj i trn, neka te probode ako pokušaš ustati:)
I zapjevat ću glasno onu koju tako voliš, slavonsku:)))

"Ljubav je opravdanje svijeta za njegovu nakaznost" pjeva L. Cohen. Je li svijet dovoljno nakazan za ovu ljubav što me otvara za tebe, svaki put, svaki put, svaki put?
I - već sam pomislila, mir. Pustit ću ga nedolasku, možda neka tamo ima zaista ruke "nevinije od mojih". Ali, one su se pobunile, te moje ruke, te koje ti se zavlače pod kožu kao pod majicu, unose te u mene, pričaju s tvojim preponama i onom čudnom žilom nabreklom na lijevom bedru.
Svaki put je drukčije. Svaki put je kao prvi put, toliko je drukčiji taj svaki put. Dokle ćemo tako? Dokle ću te čekati ovako jasno nezaljubljena, ali potpuno predana trenutku tvoga prolaska kroz ulazna vrata? Sve drugo ostaje iza. Ima li uopće išta drugo, osim tebe, osim mene i osim ovoga što zovem - svaki put?
Da, nisam zaljubljena. Ovo je ono puno gore: sve znam i svemu dopuštam da se dogodi. Jer hoću da mi se ti događaš, samo ti i baš svaki put.
Već nekoliko dana pojavljuješ mi se u snovima. Onakav kakav jesi, fizički. U zadnjem nešto radimo zajedno, ured je moj, stol je tvoj. Telefoni, ljudi ulaze, izlaze, pričaju, smijemo se, trčkaram uokolo, pregovaram uživo, ti samo sjediš, pogledavaš me, osmjehuješ se. Onda se podižeš, izlaziš. - Kuda? pitam. - Moram, odgovaraš. - Jer, ako budem radio s tobom, nikad te se više neću osloboditi!
Ne vjerujem u snove. Vjerujem u noć. Ne vjerujem u zaljubljenost. Vjerujem u strast. Znaš ono: dok nam duše razgovaraju, tvoja ruka mojim trbuhom ispisuje želju. I svaki put je ista ruka, ista želja, isti trbuh, a sve je tako - drukčije:)))
I ne slažem se s Cohenom. Strast je, a ne ljubav, opravdanje svijeta. Za to što je mrtav i nakazan istovremeno.

- Pohani pureći šnicli, krumpir, velika zdjela zelene salate, vino, vanili kiflići i - ja, nabrajam u slušalicu. Danas dolaziš. - Kojim ću redom servirati?, pitam, a ti se smiješ, smiješ, smiješ. Najviše na tebi volim taj smijeh. Volim ga više čak i od tebe, više od tvog tijela koje me, čim pomislim na njega, tjera pomisliti na svoje:)
Užitak. To sam ti ja. To si mi ti. Delicija. Strast koja nas proždire zalogaj za zalogajem.
Ne znam kako i ne znam zašto je onaj Glavni Kuhar gore otvorio za nas ovaj restoran. Je li htio prekinuti tvoju zavadu s Njim, ili je tek meni ispunio želju za nečim tako snažno jestivim? Jednom, kad dođem pred Njega, zahvalit ću Mu. Za tebe. I za ovaj obrok ljubavi kojim me hrani.
A ti? Što ćeš li Mu ti reći kad Ga ugledaš? Hoćeš li, napokon, razgovarati s Njim?

- Jesi li sretan sa mnom? pitam upirući pogled u tvoj, ta kud bi drugo, ne bi li vidjela ono tako važno - Jesam! Zašto toliko želim da si sretan? Što si mi ti? Što sam ti ja?
Jutros sam kupila svježi sir za štrudle. Pravit ću ih za tebe, meke, tople štrudle sa sirom i ljubavlju umjesto grožđica. A uopće ne znam voliš li štrudle. Važno je samo praviti ih za tebe. Čemu, uopće, ti štrudli sa sirom u našem životu? Što si mi ti? Što sam ti ja?
Kad sam pacala šnicle očekujući da stigneš na večeru, luk je mirisao po proljeću, a noć je bila topla i ljetna. Zabiberila se žudnja po listu lovora, cijela je kuhinja mirisala na tebe. Kakve veze imamo ti, ja i moja kuhinja? Što si mi ti? Što sam ti ja?
Nekoliko je dana novi trosjed sjedio sam u dnevnom boravku. Nisam ga rastvarala, nisam lijegala na njega, čak ni gledajući tv emisije. Oboje smo, trosjed i ja, čekali tebe. A onda smo se, čim si došao, ti i ja bacili na njega, širili ga, lomili, razvlačili, sve to dok smo sebe svlačili i dok smo se uzimali kao da je prvi put, pritiskajući trosjed žudnjom koja nas je tako strašno pržila iznutra. Ni zaškripio nije, nov i snažan, poput ovog što nam se zbiva. Možda je to stoga što trosjed zna što si mi ti, što sam ti ja.
Htjela sam ti ljubavnicom biti. Činilo mi se sasvim dovoljno posla unutar svega što radim:) Jer, ljubavnice se troše, na puno razina: fizički, emocionalno, mentalno, duhovno. Fizičko trošenje ne trebam objašnjavati, ni emocionalno - teško je voljeti nekog tko nije uvijek blizu. Mentalni je trošak cijena onog bijelog oblaka što mi svakoga trenutka šapuće gdje si, što ti misli hvata kao pseto lopticu na smrznutoj livadi. A duhovno je trošenje molitva kojom te pratim. Kud god kreneš, umatam te u nju i onda dozivam anđele iz dubina svijeta neka te čuvaju. Htjela sam ti ljubavnicom biti. Samo to. Jer nisam znala što si mi ti, što sam ti ja.
I dok čekam da dođeš, prisjećam se zadnjeg susreta, u predsoblju, stojiš, stojim, slijepljeni smo onim prvim zagrljajem, ništa mi ne radiš, ništa ti ne radim, samo stojimo spojeni nevidljivim i vidljivim vezama. Hvataš dah od moga daha, uvlačiš ruku između naših tijela, svom širinom dlana pritiskaš mi trbuh. I dok moje tijelo drhti budući užitak, krajičkom svoga oka vidim osmijeh tvoga i cijeli svemir razmiče se za nas. Ni vrata nismo uspjeli zatvoriti, kasnije sam shvatila. Ali smo uspjeli doznati: što si mi ti, što sam ti ja:)))

Sjedaš oprezno, križaš ruke ispred sebe, braniš se. Od vidljivog neprijatelja - mene. S desne strane stola gledam te, spremna, ravno u oči. Lažem. Onako kako si me podučio, onako kako ti lažeš: mirno, s osmijehom djeteta.
Pet, deset, petnaest minuta. Glasno se smijem, oboje smo majstori. Laž, uh, koliko laži, nenaručene uz kolu i sok. Samo je smijeh istinit. Otvaraš lice, za njim širiš i ruke. Kažem: - K meni? - Naravno, odgovaraš ustajući. A vani snijeg: po autu, pod nogama. A u nama  - veljača:)
Je li to zaista samo želja i ništa više? Strašna, razarajuća, kao užarena kugla izrasla iz trbuha, zakotrljana nezaustavljivo našim rukama, nogama, grudima, vratom, pazuhom, bedrima i svim onim mesom unutra, unutra, unutra? - Kad god pomislim na tebe..., kažeš. - Znam kad misliš na mene, odgovaram. - I znam što radiš dok misliš na mene, dodajem smijući se, sva razlivena po tebi.
A onda te drmam. Udaram nisko jer samo mrtvi ne reagiraju. Hoću da si živ. Hoću znati koliko ti je narasla ta želja u bedrima, je li dohvatila onaj mali crveni organ u čijem ritmu život diše. Braniš se. Ljutiš se. Uzvraćaš udarac. Jednako nisko.
Ali - nema boli. S tobom više nema boli. Potrošili smo je. Sad je na redu samo radost. I snijeg se vani raduje, po ulici, na automobilima. I veljača:)
Na usne mi spuštaš poljubac, a onda izlaziš u tu bijelu radost. Nikad ti neću priznati kako sam te ispratila. Blagoslovom. Umjesto prstiju, pod jaknu ti zavukla anđele.
Neka te čuvaju. Neka te čuvaju. 

Kad sam, prije podosta godina, shvatila kako ne postoji muškarac kojega bih, u neke sitne ure, mogla probuditi govoreći mu: "Slušaj što sam napisala, pročitat ću ti!" jako sam se rastužila. Iako je onaj s kojim sam bila u braku uredno spavao svoj zimski san umoren večernjim filmovima ili briškulama ili dimom konobe, na velikom bračnom krevetu kojeg sam sve više zaobilazila u širokom krugu, odavno sam shvatila kako on nije slušatelj mojih stihova, mojih tekstova. Od cijele mene zanimalo ga je samo moje tijelo i - što sam skuhala:)))
I tako sam se požalila jednom postarijem piscu koji je uređivao književni časopis u kojem sam tada objavljivala svoje noćne uratke. Rekla sam mu kako sanjam muškarca koji će sa mnom raspravljati o napisanom, kritizirati i podržavati, zaranjati iza teksta, u tekst, a onda - i u mene. Poznati se pisac nasmijao poput dječaka unatoč godinama koje je tako mudro i lako nosio i rekao: "Ne vjerujem da ćete ikad sresti takvog muškarca, čak ni ljubavnik ne bi slušao više od muža. Zato, dušo, nazovite mene i čitajte mi što ste napisali! Ja ionako loše spavam!"
I bilo je tako. Do prije nekoliko godina. A onda se pojavio novinar i pisac, čovjek s kojim sam satima razgovarala o svojim i njegovim tekstovima. Ali - ovisnik. Bolestan, nestajao bi danima, poput ranjene životinje spreman umrijeti u samoći. Živjeli smo u različitim gradovima i nismo ni pokušali pronaći treće zajedničko mjesto. Znali smo - ne bi išlo. Rijetko se čujemo, još rjeđe vidimo. Mršav, ispijen, polovica muškarca. Kad god ga netko spomene, pomislim: evo je, loša vijest!
A onda se pojavio glazbenik, uspješan, izuzetno talentiran, u trenutku bi napisao pjesmu. Uživala sam ga promatrati kako stvara, malim prstom lijeve ruke. Ali nisam uživala gledati mu tijelo u raspadu. Heroin, kokain, tabletice - smrt u njemu također je talentirana. Nedavno smo se ponovno sreli i ponovno razdvojili. Po tko zna koji put, ali sve brže to radimo.
Stvarati nešto, praviti nešto? Knjige, slike, glazbu, djecu. Sagraditi kuću. Stvoriti dom. Nahraniti psa. Sašiti prekrasnu haljinu. Sve je to kreativnost. Bog u čovjeku malo spava:)

Je li ples zaista "okomito izražavanje vodoravne želje" ili su napadaji želje za plesanjem, kakvi me ponekad obuzmu, ipak samo - plesni?
Ne znam. Od novogodišnje noći nisam plesala. Nije to tako dugo, ali...morat ću nešto hitno poduzeti po tom pitanju:)))

Djevojka je rekla: "Gospodin vas čeka", pokazujući mi stol u kutu restorana. Izgledao je umorno, nekoliko kilograma lakši nego prethodne večeri. Uzeo mi je kaput, privukao stolicu, a onda, u svom stilu, teatralnom kretnjom, pružio paketić: "Za tebe!"
Znala sam što je unutra: zadnji CD, fotografije s uspješno-neuspješne turneje (s koje strane gledaš, naravno). Ali bilo je i što nisam očekivala: bilježnica s ispisanom prvom stranicom. Sve u tonu dopuštenja da pišem što hoću i gdje hoću, i da to objavim kad hoću - o njemu, njegovom životu, vezi s njim. Nasmijala sam se: "Zašto misliš da mi treba tvoje dopuštenje?"
- "Ne mislim, tek onako ti ga dajem, zbog naslova knjige, neka ti ostane koji si izabrala, nema veze što će ljudi znati da se o meni radi".
- "Pa, naslov je Pisma ..., zašto bi odmah svi pomislili da si ti taj? Ne viđaju nas zajedno, oni koji su nas viđali prije dvije, tri godine, već su nas i zaboravili. Uostalom", ljutila sam se, "to je moja kreativnost, ta pisma su moja..." - "Ali je ime moje!" počeo se i on ljutiti. "Pa, nemaš autorsko pravo na to ime, koliko ga još ljudi nosi osim tebe!"
Tako je večer počela loše, drukčije i nije moglo biti. Ipak, djelovao je iskren, kao da se jedan komad njega odlomio i pao na stol malog restorana. Pričao je o operaciji, lošim i dobrim financijskim potezima koje je vukao zadnjih mjeseci, želji da se smiri, napravi nešto veliko i važno.
Večer je prolazila u cik-caku: smijeh, tuga, velika tuga, jaki smijeh. Kad sam izgovorila nekoliko stihova iz zbirke na čiju promociju nije došao - toga je dana heroin bio jači od svih stihova ovog svijeta - skočio je od stola sa ružičastom salvetom u rukama, ne uspijevajući zadržati suze. "Znaš li što si sad izgovorila? Odakle ti ovaj stih?" - "Kako, odakle? Moj je!" vikala sam ne vjerujući da plače. Ali jest, plakao je. Za sve ono što nije plakao kad je trebalo.
Kad smo krenuli, izvukla sam iz pretinca automobila naočale koje je večer prije ostavio. "Nisam namjerno", rekao je, a onda - zaboravivši suze i nježnost koju je prosuo restoranom - zapovjednički dodao: "Skreni desno! Pa, zar ne idemo k tebi?"
- "Ne, ne idemo k meni", rekla sam sa sigurnošću koja me je dotukla. Odjednom sam znala: nikad više k meni. Znao je gdje stanujem, iako sam preselila prije nekoliko mjeseci i nikad nije bio kod mene. Pamti kuću na brdu u koju je jedno vrijeme svakodnevno dolazio.
Lucidnost koja me privukla k njemu, durenje koje me je odbijalo, dječački šarm i ledena zloća, sve to u podvojenoj osobi egocentrika koji - i kad se pokušava ubiti - radi to znajući da time ubija nekog drugog, sve je bilo odjednom na sjedištu suvozača. Jedva sam čekala ulicu u kojoj ću zaustaviti automobil, on će izaći i - zatvoriti vrata za sobom.
Više mi nije mogao ništa, o kojeg li olakšanja! Glavom mi je proletjela epizoda od prije dvije godine kad sam mu, nakon prekida apstinencije i povratka tami, bacila užase u lice, bijesno poput ranjene zvijeri (jer to sam tada bila, ranjena i zvijer istovremeno): "Nemaš komad pluća, fali ti komad bubrega, vene su ti dirali, glasnice, sluznicu, nemaš onu stvar, sve to nemaš, sve si to uništio, ali - to samo malobrojni znaju, ti se organi ne vide na pozornici. Vide se samo ruke kojima sviraš, hajde, kad si takav frajer, odreži ruku da svi vide koliko mrziš samoga sebe!" Sutradan sam našla potpuno nesuvislu poruku na telefonskoj tajnici iz koje sam samo uspjela razaznati: "Gdje si? Jesi li ti bila sada tu, u kupaoni? Jesi li vidjela koliko ima krvi u kadi, porezao sam ruku...!"
Tada sam ga ostavila. Te noći. Nakon što sam odjurila k njemu i našla ga zamotane ruke, ništa opasno po život, ali dovoljno opasno da uništi mene, krivnjom, kajanjem, ljubavlju koja to nije.
"Vidimo se sutra u isto vrijeme?" čula sam ga kako pita. "Ne znam", rekla sam, "javit ću ti". A znala sam. Znala sam da se nećemo vidjeti. Oko 1 je stigla poruka, grozničava: "Pošalji onaj tekst faksom, ne mogu čekati do sutra, barem tri, četiri kartice pošalji..." Napravila sam se da spavam, nisam odgovorila na poruku. Ujutro me je zvao, prvi put, drugi put. To - ujutro - ne treba shvaćati doslovno kad je riječ o njemu. Njegovo jutro je moje podne, obično. Nisam odgovarala na pozive. Ostavio je poruku na fiksnom telefonu: "Kuc, kuc, ima li koga? Čekaaaam..." Stajala sam i slušala. A onda, sat, dva ili ne znam koliko vremena kasnije, nazvala sam ga: "Nećemo se vidjeti večeras. Ne znam kad ćemo se vidjeti. Vjerojatno ne uskoro. Čuvaj se." Šutio je. Znao je prije nego sam i sama doznala što ću učiniti. Ali nije patio ništa više nego inače, patnja je njegov način života. Patnja je nekad bila i moj način života.
Ali - više nije. Neću više. Ni zbog koga na ovom svijetu više nikad neću patiti.

Desnom je rukom držao otvorena vrata automobila. Nagnuo se prema meni, jakna je bila crveno i ljuto rastvorena, vidjela sam mu košulju nemarno izvučenu iz hlača, džemper koji tu košulju nije uspio pokriti i lice, iskrivljeno od ljutnje: "Više nikada neću ući u ovaj automobil!" A onda je širokom kretnjom skinuo poljubac s usana, dobacujući mi ga već odlazeći. Nasmijala sam se glasno, predstava!
I kad je zalupio vratima, i kad sam prešla kilometar, dva od Kvatrića pa po Zvonimirovoj, briznula sam u plač. Zbog njega?! Ne vjerujem! Odavno sam odlučila da više nikad neću zbog njega plakati!
Zašto me je, uopće, tražio? Što je htio s tom večerom na koju me je vodio, nakon što smo dogovorili samo razgovor u kafiću, s time da ga prije pokupim ispred studija. Vozačku odavno nema - ovisnik!
"Htio sam da me skloniš kod sebe na mjesec dana, htio sam da mi pomogneš. Samo ti to možeš, samo ti imaš snagu..." Prije dvije godine razgovarali smo o zajedničkom životu, ali nekako - Bog me čuvao. Oboje zaposleni, ja trčanjem između gradova, predavanja i knjiga, on očuvanjem imena kojem odavno u javnosti prijeti razotkrivanje bolesti ovisnosti, odustali smo i udaljili se. Ponekad bi mi noću poslao neku šašavu poruku ili bi tek napisao: "Šteta što spavaš", negdje oko tri ujutro:)
"Za koga šteta?" pitala bih budeći se dok je on tonuo u svoj košmar jutarnje stvarnosti.
Ili bi mi poslao fotografije s posljednjeg koncerta na kojem je jedva stajao na nogama ili bih ga zatekla na stranicama nekog žutog magazina, umornog pogleda, istrošenog bježanjem.
Ali, više nisam patila. Čak sam se i - zaljubila u drugog.
I sad se vratio, nakon mjeseci bolničkih boravaka, operacija i dnevno-noćnih izmjena uspjeha i neuspjeha. Što je, uopće, uspjeh? Za mene - to je biti svoj. Za njega - to je pljesak koji ga dotiče na pozornici, to je samoća za koju je J. Joplin rekla: "Nakon vođenja ljubavi s tisućama, sama odlazim kući!"
"Htio bih te doma. Ti si moj dom", rekao mi je u autu. A ja sam bjesnila: "Ne možeš se tek tako vratiti u moj život! Pristala sam na susret, razgovor, uvijek ću te voljeti. Ali, nisam više sigurna želim li te blizu!"
Tako je povikao neka zaustavim automobil na prvom semaforu. Izjurio je ljut, povrijeđen, trijezan. Do boli. Njegove. Moja me trezvenost ionako već izudarala puno puta.
Jutros sam, paleći automobil, ugledala na sjedištu pored svoga - naočale. Njegove. One, koje nikad ne nosi, osim u džepu. Namjerno ih je ostavio?
"Nisam ja", rekao mi je prije sat vremena, telefonom. "To se On pobrinuo da opet uđem u tvoj automobil!"
Ne znam hoće li ući. Odnijet ću mu naočale večeras u onaj sinoćnji restoran. Čekat će me, nakon što oboje obavimo svoje poslove. Još jednom: on i ja. Hoću li imati snage ostaviti ga njegovom životu? I kakve veze, uopće, taj život ima sa mnom?

"Snaga nježnosti je snaga vode", kaže Baba. "Western life is wasted life", dodaje. A ja se smijem i - tečem.
Ne volim te više. Odavno te više ne volim. Vratila sam te Njemu, napisavši knjigu o tome kako sam te našla. "Ja sam došao k tebi", kažeš. "Moja je duša upala u tvoju kao u svemir."
Volim slike koje izgovaraš, slike koje ti padaju s usana "kao kiša u moj vrt". Stih kojeg si otpjevao mojoj telefonskoj tajnici.
Ne volim te više, ne više kao žena, kao voda. Volim te kao dušu, možda najveću i najdublju, od svih koje susretoh u ovom životu. Ali ne kao žena. I ne kao muškarca.
Pa, što ćemo sad? Zašto mi se vraćaš nakon godine dnevnih šutnji i noćnih razgovora? "Opet su me operirali", govoriš glasom kojeg jedva raspoznajem. "Ali još te čuvam", dodaješ.
"Ne trebaš me čuvati, dobro sam, čuješ li koliko sam dobro, sretna sam..." pokušavam zaustaviti tu poderotinu koja me dotiče kroz telefonsku slušalicu, ali ona izlazi k mojim usnama, zaustavlja mi dah, plaši me. Umrijet ćeš?
"Hoću", odgovaraš na pitanje koje nisam izgovorila. I nastavljaš: "Znam da si dobro, čujem ti u glasu, glas ti je, uh, glas ti je tako jak, tako zdrav...ali ipak te moram čuvati. Od sebe", tiho dodaješ, a onda pitaš: "Knjiga? Je li gotova knjiga?"
Jedino pitanje koje nisam očekivala. "Nije. Ne znam ništa o kraju. Ne znam kako je završiti." "Onako kako napišeš tako će biti", šapćeš. "Neka bude dobar kraj".
Dobar kraj? To znači da ne preživljavaš. Neću dobar kraj, neću te osloboditi ovozemaljskih muka. Ovisnosti koje su ti iščupale glasnice, uništile sluznicu, otkinule komad pluća, kastrirale te i genijalnost tvoje glazbe požderale impotencijom, te crne mrlje ovog western lifea ponesi sa sobom. Ne ostavljaj mi ih ovdje, na Zemlji.
"Putujem, ne mogu više razgovarati", pokušavam te udaljiti kao da si tu, pored mene. Jer jesi, znam. "Želim te vidjeti. Ne boj se. Kad se vratiš samo pošalji poruku, lociraj se..." "Vraćam se kasno, iza ponoći". "Nema veze, bit ću budan, samo mali sms..." "Kakav sms", pravim se blesava. "Dvije male riječi, samo one dvije male riječi, kad prođeš naplatne kućice..."
Ne pitam koje riječi, bojim se odgovora. No ti me, kao i obično, iznenađuješ: "Pošalji: tu sam. Samo to napiši: tu sam". Plačem. Ali više me ne možeš čuti. Spustila sam slušalicu.
Od svih je naplatnih kućica radila samo jedna. Kliznula sam kroz nju, nježno kao voda. One dvije male riječi ostale su iza slovenske granice. Nisam ih poslala. Zaklela bih se da si znao kako ih neću poslati. Zaklela bih se.

Nakon očeve smrti, strašno prerane i strašno bolne, dugo nisam mogla pisati ništa. A onda sam, nakon nekoliko godina, počela pisati roman pod nazivom "Očevina" u kojem sam, rekonstruirajući njegov život, slagala mozaik vlastitog postojanja. Jedna od rečenica je pitala: "Zašto zaboravljam godišnjicu smrti, ali uvijek plačem na tvoj rođendan?"
Iako su sve crkve u to vrijeme bile telefonske govornice izravno spojene s Nebom, tata je šutio. I odonda je tako: plačem na njegov rođendan.
U međuvremenu zahuktale bosanske mržnje fijukale su nad tatinim grobom i ja sam u naslov romana uz "Očevina" dopisala u zagradi "(i materina)". Potvrda starog stiha: "...ići ići ići ... iz materine ... u materinu..." Tata je i dalje šutio.
Odonda su prošle godine, više od dva desetljeća. Muškarac kojeg sam upoznala vraćajući se s tatinog sprovoda i s kojim sam pola godine kasnije iskusila snažnu i transformirajuću ljubavnu vezu, poginuo je nakon pet godina.
Jučer mu je bio rođendan. Na Božić, kojeg nije slavio, jer odgajan je ateistički, znanost je bila jedina religija koju je priznavao. Rođendan moga oca je u proljeće, pod vrućim ožujskim suncem koje raspiruje unutarnje vatre.
Više ne plačem onako mokro, kao rijeka koja podiže svoje brane dvaput godišnje. Moj je plač sve više unutarnja ponornica: sad ga vidiš, sad ga više nema.
Zato molim za svoje muškarce. Molim onog Muškarca gore, Onog s kojim trgujem otkad znam da ga ima, neka mi ih čuva. Tu na Zemlji. Da potraju još, da budu živi. Kasnije mogu biti i mladi:)))
I za svakog muškarca za kojeg molim, On mi odgovara pjesmom:
"Ne moli me više Već sam ti ga dao U krilu ti diše Kroz krila te treba Ne moli me više Više me ne moli Sad ga samo voli Sad ga samo voli"
"Očevinu (i materinu)" nikad neću objaviti. Pisanje je bilo proces ozdravljanja. Ali voljeti hoću, i volim.
I neka te ne boli ovaj log. Ova žena u njemu isto sam ja, a i ti si u njemu, nastanio si se tiho i bez najave. I onaj kojeg više nema to razumije. Pa, zašto ne bismo razumjeli i nas dvoje, blagoslovljeni životom kojeg dijelimo i zaštićeni molitvom?
Naši su rođendani još uvijek dani slavlja:))) Uživajmo u njima, uživajmo!

Nisam sigurna da li je Einstein ili netko drugi rekao kako se Bog nikad ne kocka. Ali, nisam sigurna ni da je tako. Ljubav je ljepilo ovog svijeta, a nema opasnije kocke, ni većeg rizika od nje! Jer, što ako ne uspije? Još gore: što ako uspije?
I Einsteinov je ljubavni život bio buran, previše je bio pametan da bi ga umirio (čitaj: umrtvio). Životi mnogih umjetnika, znanstvenika, snažnih ljudi otvorenih znanju i stvaranju, obiluje svakovrsnim kockanjem, ali najviše onim - ljubavnim.
Jutros je bio Mlađak. Poželjela sam svašta, kao i obično u dane Mlađaka. I kao i obično, već se ispunjava. Bog nema vremena na bacanje, ovaj je svijet omeđen strahom od ispunjenja. Jer, što ako ne uspije ova ljubav s tobom? Još gore: što ako uspije?
Atomi su izumili fizičare. To je njihov način da se predstave svijetu. Možda i Bog radi isto s nama: potvrđuje svoje postojanje.
Ne znam. Napustila me mudrost. Ludost me je sustigla glasnim odgovorom na jedino što nas zanima: što ako ne uspije ova ljubav koju dijelimo? Još gore: što ako uspije?